Djevojka koja je bila gotovo samouka u učenju sviranja ukulelea i gitare svojom je zaraznom pozitivnom energijom i velikom filantropskom notom brzo osvojila srca ljubitelja folka.
Stare američke napjeve popularizira je svojom interpretacijom u kafićima, festivalima i televizijskim emisijama, a njezin prvi album objavljen 1960. koji je okupljao takve napjeve postao je jedan od najprodavanijh u američkoj glazbenoj povijesti tog žanra.
Kada se spomene njezino ime, mnogi se često sjete njezine veze s Bobom Dylanom, iako je on bio samo jedan od od elemenata njezina impresivnog života
Nazivali su ih kraljem i kraljicom folka, a Dylan joj se pridružio kada je ona već bila prepoznata kao iznimno talentirana, samosvjesna i aktivna glazbenica koja se goruće borila za poboljšanje društva. U svojim memoarima Dylan je opisao trenutak kada ju je prvi put ugledao na televiziji:
Nisam je mogao prestati gledati, nisam želio trepnuti. Pogled na nju potpuno se učinio nijemim. A onda sam začuo njezin glas, glas koji može otjerati i zle duhove. Pjevala je božanskim glasom. Uspijevalo joj je sve čega se dotaknula.
S druge strane, Joan navodno nije na samom početku bila oduševljena njime kao on njom kada ga je vidjela kako nastupa na Gerde's Folk City 1961. No do 1963.godine, kada su se službeno upoznali u bostonskom Clubu 47, Dylan je već evoluirao u vrsnog glazbenika i tekstopisca te oduševio Joan.
Nekoliko tjedana kasnije pridružila mu se na pozornici na Monterey Folk Festivalu s pjesmom With God on Our Side, što je bio početak jednog od najlegendarnijih ljubavno-glazbenih odnosa 20. stoljeća.
Kao kraljica folka, njezina je pojava u duetu odigrala iznimno važnu ulogu u razvoju Dylanove karijere. Kada je pak objavljen njegov drugi samostalni album The Freewheelin Bob Dylan, nezaustavljivo je putovao prema zvijezdama te ukrao pažnju sa svoje suradnice i ljubavne partnerice. Situacija se toliko izmijenila da je tad ona trebala njegovo ime za dobivanje gaža.
Godine 1965. održavao je turneju Europom, a Joanina karijera bila je u silaznoj putanji. Zato ju je pozvao da mu se pridruži na turneji i obećao joj da će na baš svakom njegovu nastupu imati značajnu ulogu. Nakon što je preletjela Atlantski ocean, Dylan nikada nije ispunio svoje obećanje. Slomio joj je srce i završio njihov dvogodišnji odnos.
Veza s Bobom Dylanom obilježila je jedan period njezine karijere.
Unatoč tome, kada se oporavila, Joan je 1968. objavila album Any Day Now: Songs of Bob Dylan, a 1972. napisala mu pjesmu naslova To Bobby, čiji su stihovi pozivali na to da se vrati u akciju i priključi se rješavanju velikih problema čovječanstva, baš poput nje. Godine 1975. prisjetila ga se i romantičnim stihovima pjesme Diamonds and Rust.
Uskoro joj se pridružio na njezinoj svojevrsnoj povratničkoj turneji u sklopu Rolling Thunder Revue.
Kao početnu točku sama je otpjevala nekoliko pjesama, a potom joj se i on pridružio na pozornici. Da tu priča nije stala, pokazuje i to što je Baez također bila angažirana kao glumica, odnosno Žena u bijelom u Dylanovu četverosatnom filmu Renaldo and Clara.
Iako je odnos obećavao, tijekom 1980. još se jednom razočarala u njega. Bila je pozvana da mu se pridruži na njegovoj još jednoj turneji, no ono što je trebalo biti veliko povratničko iznenađenje, pretvorilo se samo u to da je ona bila samo „opening act“ za njega i Santanu.
O čitavom njihovu odnosu napisala je ovo u svojoj autobiografiji: Na kraju, platila sam, itekako. Novčani gubitak sam očekivala. No to je bilo ništa prema onome što je učinjeno mom duhu i egu.
Ipak, kroz sve te uspone i padove s njime, kao i propale brakove, nikada nije gubila iz vida svoj središnji cilj i ono što je smatrala svojom misijom: pomaganje u gorućim svjetskim problemima.
Postala je jedna od najprepoznatljivijih aktivistkinja našeg vremena. Besplatno je nastupala za UNESCO-ova prikupljanja sredstava, bila protivnica Vijetnamskog rata, odbijala plaćati smiješno visoke državne poreze, zbog čega je i završila u zatvoru u dva navrata. Njezino protivljenje ratovima došlo je do izražaja i kada je 1972. otputovala u Hanoi te tamošnje američke ratne zatvorenike darivala božićnim poklonima, i to usred najvećeg američkog bombardiranja Vijetnama.
Naslov njezina albuma iz 1973. Where Are You Now, My Son? opisuje upravo to iskustvo – riječ je o snimljene 23 minute stihova uz pozadinske zvukove koje je snimila tijekom spomenutog bombardiranja.
Tijekom godina koje su uslijedile ostala je vjerna borbi za društvena i politička pitanja te sudjelovala na brojnim humanitarnim koncertima, dajući nam tako najbolje od sebe.
