Jorge Bucay, psihoterapeut i književnik koji za sebe kaže da nije pisac koji piše umjetnička djela, nego samo netko tko zapisuje priče sa svih strana svijeta i svih vremena, kojima ponajprije zacjeljuje sebe, dao je intervju za emisiju Informer.

Priča li priče za djecu ili za odrasle? Takva podjela ne postoji, kaže Bucay, postoje samo priče.

Uostalom, i čuvena su braća Grimm tvrdila da pričaju priče kako bi uspavala djecu i probudila odrasle. Jer priče osvjetljavaju putove, prenose nas u neko drugo vrijeme, omogućuju nam da živimo više života s ovim jednim što nam je dan.

Istina je da sve stare priče imaju poruku za sve uzraste i za sva vremena, jer mi i dalje imamo iste probleme. Te se priče ponovno vraćaju u modu, a danas postoji mnogo verzija starih klasika, i u kinu i u ovom svijetu priča gdje se ponovno priča o Pepeljugi, Pinokiju i Snjeguljici, što je zapravo odlično, jer svaka od tih priča ima snažnu poruku i za 21. stoljeće
, kaže Bucay.

Jorge Bucay Jorge Bucay (Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL)

"NOVAC NE POSTOJI"

Bucay godinama putuje svijetom, priča priče, o sebi, o ljudima, o psihologiji ljudskoga ponašanja.

No susret s pričama, ili barem s nekima iz riznice od njih 400 što žive u njegovim knjigama, događa se još češće nakon posljednje financijske krize. To ga ne čudi jer je kriza pokazala kako sve što mislimo da je važno, recimo novac, može nestati poput pijeska na vjetru. Novac je iluzija, naše postojanje nije. Zato trebamo više osjećati, a manje misliti.

Novac ni zlato ne možeš ni jesti ni piti niti se njime ugrijati, ne služi apsolutno ničemu.



Novac ne postoji, to je laž i fikcija. Ljudi su mu dali vrijednost koju zapravo ne posjeduje jer novac ni zlato ne možeš ni jesti ni piti niti se njime ugrijati, ne služi apsolutno ničemu. Ono što služi jest samo vrijednost koju smo dali tom komadiću papira zelene, crvene, žute ili koje god boje bio. Dakle, to je laž koja ima iste karakteristike od samoga početka, a osjećaj je prava stvarnost, osjećaj je istina i svaki put kada ti um laže, srce će ti reći pravu istinu, objašnjava.

Svijet koji pokreću samo novac, produktivnost, brzina, efikasnost, natjecanje…nije svijet ljepote. I traži iscjeljenje. Mogu li priče biti dio procesa?

Živimo u potrošačkom društvu koje nije spremno odreći se svoje moći i takvo nam društvo pokreće svijet. Dakle, nismo u situaciji da možemo reći da ćemo odmah zaboraviti na te materijalističke gluposti.

Festival svjetske književnosti održat će se od 8. do 14. rujna Festival svjetske književnosti: U Hrvatsku stižu velika europska i svjetska imena

Ne idem toliko daleko, samo nastojim dodati malo duše, srca i osjećaja u to. Ne želim time odbaciti logično i formalno, samo mu dodajem tu drugu stranu i time možemo zajedno imati i intelektualni i emocionalni rast i razvoj, rekao je.

Priče su most koji premošćuje misli i spaja nas sa srcem. Kako kaže Bucay, samo ono zna istinu. Samo ono zna tko smo doista. Šteta što se takve upute za uporabu ne mogu pročitati u školskim klupama.

\'Ispričat ću ti priču\' jedna je od najpopularnijih knjiga Jorgea Bucaya \'Ispričat ću ti priču\' jedna je od najpopularnijih knjiga Jorgea Bucaya (Foto: Andrea Paić)

Naše obrazovanje ne gradi se na tome da naučimo izražavati emocije, mi svoju djecu šaljemo u školu gdje ih uče kako biti konkurentan, uspješan, a ne uče nas kako biti sretni, kako voljeti i lijepo živjeti. Uče nas kako biti dobar učenik, muž i građanin, a ne kako biti dobra osoba, smatra Bucay.

PIŠE KAKO PIŠE ZAHVALJUJUĆI MAJCI

Iako ga svrstavaju u pomalo posprdno nazvanu literaturu samopomoći, on odbija takvu klasifikaciju.

Nikada nije pisao za druge, pisao je za sebe. Nikada nije pisao o drugima, pisao je o sebi. Otkrivajući priče, otkrivao je sebe. I pisao. Razumljivo. Jednostavno. Zahvaljujući majci.

Kada sam počeo pisati, moja mama je shvatila da mora naučiti čitati kako bi mogla čitati moje tekstove, to je bilo jako dirljivo. Kada je počela čitati i tu i tamo pročitala neki moj tekst, pitala me je što sam želio reći jer nije shvatila tekst.

Treba znati razlikovati radost i sreću, ljudi ih često ne razlikuju.

Onda bih joj objašnjavao što sam tekstom htio reći i pitala bi mi zašto ne pišem tako kako njoj pričam. Od tada više nikad ne bih napisao nešto što moja majka ne bi razumjela, objasnio je.

Na putu osvjetljavanja sebe trebamo odgovoriti na tri pitanja: Tko sam, kamo idem i s kime idem? Točno tim redoslijedom, jer ako krenemo od pitanja s kime, nastaju vezanosti. A vezanosti su poput ruku koje se drže jedna za drugu – praznina u ruci jednoga partnera ispunjena je rukom drugoga. Pokušaju li se odvojiti, neće uspjeti, u zamci su. Istinsko partnerstvo, bilo koje vrste, dakle i ono poslovno, raste samo u slobodi. I unutarnjem stanju sreće.

Poruka je da treba znati razlikovati radost i sreću, ljudi ih često ne razlikuju. Ljudi koji su uvijek sretni, kao ja, imaju i svojih tužnih trenutaka, gdje nisu veseli, ali ne prestaju biti sretni. Može se uvijek biti sretan, i to je druga poruka, zato što sreća nema veze s veseljem nego s unutarnjim mirom, sa sigurnošću da smo odabrali pravi put. Biti sretan znači biti siguran da si na putu koji vodi prema stazi zamišljene svrhe vlastitog života, zaključuje Bucay.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju