Za mnoge ljude prvi tjedni, pa i mjeseci nakon suočavanja s dijagnozom maligne bolesti vrlo su teški. Kako bi osoba tijekom tog teškog i stresnog razdoblja imala svu potrebnu potporu, iznimno je važno znati kako reagirati i razgovarati s osobom kada nam priopći da ima neku malignu bolest. Što smijemo, a što ne smijemo reći, savjetuje psihologija Lovorka Braković
Čuti da netko boluje od karcinoma uvijek izaziva prvotnu reakciju straha. Najgora stvar koju možemo napraviti kada nam osoba priopćava da im je postavljena dijagnoza karcinoma , odnosno maligne bolesti je reći ''Ništa ne brini, sve će biti u redu''. To je nešto što pacijenti ne žele čuti, istaknula je psihologinja Lovorka Brajković u emisiji ''Zadravlje na kvadrat''.
Budući da mi ne možemo znati hoće li sve biti u redu, takva reakcija je neprimjerena. U takvim trenucima bitno je osluškivati osobu. Njihove želje i potrebe u tom periodu moramo osluškivati.Uz to, bitno je da znaju kako u toj novoj i neželjenoj situaciji oboljeli nije sam. Veliku potporu bi mu trebala pružiti obitelj, a zatim njegov liječnik, prijatelji i rodbina. Pružiti podršku im možemo na više načina, ali dva su najuobičajena.
1. Emocionalna podrška
Oboljeli treba osobu kojoj će govoriti o svojim tegobama i koja će ga pažljivo slušati. Osoba s dijagnozom maligne bolesti uvijek treba znati da smo mi tu u svim situacijama.
Potrebna im je naša blagonaklonost i razumijevanje kako bi nam bili slobodni reći svoje strahove i sumnje. I na kraju krajeva da budu i ljuti na nas. To mi sa strane moramo moći izdržati, rekla je Lovorka.
2. Instrumentalna podrška
Osoba s dijagnozom maligne bolesti uvijek treba znati da smo tu za njih u svim situacijama. Potrebna im je naša blagonaklonost i razumijevanje kako bi nam bili slobodni reći svoje strahove i sumnje
Ovakav način podrške podrazumijeva pomaganje u odlasku kod doktora, kod kemoterapije, možemo ih pripremiti za odlazak u bolnicu, u trgovinu ili u ljekarnu po lijekove. Često mlađi ljudi koji obole od karcinoma imaju problem tko će se brinuti o njihovoj djeci. Pokupiti djecu u vrtiću ili iz škole, pomoći djetetu sa zadaćama način je na koji možemo pomoći, objašnjava Brajković.
Takva vrsta podrške im puno znači, a za nas takva vrsta pomoći ne iziskuje puno truda, već samo malo vremena koje moramo izdvojiti.
Tijekom tog bolnoga i stresnog razdoblja nije lako nositi se ni s vlastitim strahovima kada čujemo da je osoba bolesna. Ipak, potrebno je suočiti se sa svojim strahom i više se usmjeriti na to da budemo za tu osobu potpora.
Bježati od straha nikada nije dobra opcija. Strah nas treba natjerati da se hvatamo u koštac sa borbom, odnosno s bolesti koja je teška i zahtjeva vrijeme, rekla je Lovorka.
STRUČNA POMOĆ
U početku ili nešto kasnije neminovna je i depresivna reakcija koja je po svom intenzitetu različita od bolesnika do bolesnika. Stoga je iznimno važno naći što ranije rješenje i motivirati oboljelu osobu da potraži stručnu pomoć, no u tome je najvažnije naše strpljenje budući da se najčešće pacijenti sami u jednom trenutku zatraže psihološku pomoć.
Ako im prerano ponudimo posjet psihologu ili razgovor s njim, to kod njih može izazvati burne reakcije jer smatraju da nisu ''ludi', već da ''samo'' imaju karcinom. Dijagnoza maligne bolesti ne pogađa samo bolesnika, nego cijelu obitelj, zaključila je psihologinja Brajković.
Sve što trebate znati o načinu potpore osobama oboljelih od neke maligne bolesti pogledajte u prilogu emsiije ''Zdravlje na kvadrat''.
