Volim životinje, nisam neki ogroman obožavatelj mesa, no bilo mi je potrebno da moj muž, koji je veći dio života bio vegetarijanac, prvi put otkad smo skupa ponovno uđe u tu svoju fazu i da zaključim kako nam je prenaporno kuhati dva različita jela te sam odlučila probati.
Istovremeno sam imala zdravstvenih problema, a neka istraživanja pokazala su da bi bilo dobro da izbjegavam crveno meso i tako je krenulo.
To je bilo 2021. godine.
U međuvremenu sam ostala trudna i prvi put počela razmišljati o svojim odabirima, odnosno kako oni utječu na nekog drugog. A čak i kad nisam razmišljala o tome, uvijek je bilo puno drugih koji su odlučili podijeliti svoje mišljenje sa mnom. Nevezano uz to jesam li ga u tom trenutku htjela čuti.
Neću zaboraviti kada sam na poslu već nekoliko mjeseci trudna jela nekakvu salaticu (uzmite u obzir da sam veći dio trudnoće provela u mučninama), a kolegica mi je prošla iza leđa, zafrknula nosom i pitala: Ti i dalje ne jedeš meso?
Tu su se priključili i ostali kolege, pa sam tako saznala da moram jesti puno sezama, ali i piti puno mlijeka.
Moj ginekolog nije bio naročito zabrinut. Kada sam ga pitala koje bih suplemente trebala piti, rekao je da slobodno pijem što god mislim da mi je potrebno. Folnu kiselinu mi je nevoljko propisao rekavši da bi ga u suprotnom poslali na giljotinu.
A kada mi je željezo bilo rubno (ništa neobično u trudnoći), dao mi je terapiju željeza, ali isto tako rekao da ga ne moram piti svaki dan. Beba se dobro razvijala i čak su joj predviđali da će imati više od četiri kile (na kraju se rodila s "normalnih" 3470 g).
Moram reći da od starta nisam bila isključiva po pitanju vegetarijanstva; ako sam slučajno pojela nešto mesno, nisam za kaznu klečala na kukuruzu, a da sam u bilo kojem trenutku osjetila da mi fali meso ili da bih ga iz nekog razloga trebala jesti zbog djeteta, vegetarijanstvo i ja brzo bismo se pozdravili.
Na koncu mi se u glavi zadržala jedna misao da je, s obzirom na količinu antibiotika i aditiva koji se mogu naći u mesu koje kupujemo u supermarketima, vjerojatno i puno zdravija varijanta da meso u trudnoći preskočim, osim ako ga ne kupujem iz provjerenih OPG-ova, za što sam uvijek bila prelijena i preškrta. No baš zbog tih komentara i čuđenja nisam bila skroz opuštena i preispitivala sam se radim li najbolje za svoje dijete.
Kada se Uma rodila, opet sam se suočila sa sličnim pitanjima. Dok nije počela jesti kašice, isključivo sam dojila; od poroda sam izgubila podosta kila, a ni u samoj trudnoći se, ponovno zahvaljujući mučninama, nisam gotovo ništa udebljala, pa je meso opet bilo na repertoaru mojih prijatelja i obitelji. Srećom, Uma je iznimno lako i brzo dobivala na težini i to se nije promijenilo do danas, kada s 14 mjeseci ima puno više kila od svojih vršnjaka, pa sam uglavnom brzo i uspješno uspjela utišati negativne komentare i neželjene savjete.
Mi ćemo burger, a ti koju god travu jedeš ovaj tjedan
Druga je dilema bila između mog muža i mene kada je došlo vrijeme kašica. Ni on ni ja nismo nutricionisti niti se pravimo da smo popili svu pamet svijeta. Ja sam od starta vjerovala da je, bez obzira na to što meni osobno ne nedostaje unos mesa, za bebu svakako bolje da ga krene jesti otpočetka. Muž se nije u potpunosti složio sa mnom.
Iz nekog svog razloga forsirao je da Uma ne jede sisavce sve dok se jednog dana nismo pošteno zakačili oko toga da želim da kao mala isproba što više jela i što više tekstura kako ne bi bila izbirljiva poput mene, što je za njega bio poprilično dobar argument s obzirom na to da se stalno koškamo oko dnevnog menija jer ja ne jedem ništa.
Također, kao što sama često imam problema na bilo kojem društvenom događanju kada ljudi zaborave da ne jedem meso pa jedem krumpir s prilogom pošalica (Mi ćemo burger, a ti koju god travu jedeš ovaj tjedan), tako ne bih htjela da Uma bude ona čudakinja oko koje se treba zafrkavati s jelom.
I svakako joj ne bih htjela jednog dana oduzeti dječje radosti jedenja junka u vidu burgera ili pizze sa šunkom na ročkasima. Jer kako god mi to okrenuli, meso je fino i ja ga nisam prestala jesti zato što prezirem njegov okus.
Olakotna okolnost je to što je muž prije koji mjesec počeo jesti ribu, pa njih dvoje često klopaju losos, tunu, škampe i lignje, a kada imamo potrebu dati joj da jede meso, uglavnom uzmemo gotove kašice, mada mi nije problem pripremiti joj i domaće jelo s mesom. Imamo drage susjede koji su se ponudili da nam, kada jedu nešto mesno i ne previše začinjeno, spuste porciju i za nju.
Njoj je više-manje svejedno jede li tikvicu ili teletinu, a jednoga dana, ako oboje ostanemo vegetarijanci dotad, i ona postavi pitanje zašto tata i mama ne jedu meso, svakako bih joj ispričala naše razloge i samostalno joj dala odabir je li to smjer u kojem ona želi ići.
Naš je nećak naljeto imao probni vegetjedan pa je s nama jeo isključivo našu hranu i premda su mu se neka jela svidjela, zaključio je kako to zasad nije za njega. Što je savršeno prihvatljiv odgovor od jednog 12-godišnjaka.
Što sam, zapravo, htjela ovim tekstom? Ne propagirati ili gurati na silu vegetarijanstvo kao odabir koji je za svakoga. Meni je sasvim svejedno jedete li meso, no kako drugima apsolutno nije svejedno što ga ja ne jedem, možda sam htjela normalizirati tu temu, iako je poprilično smiješno da to u 2025. i dalje uopće moram raditi.
S obzirom na to da sam cijelu trudnoću, porod i Uminu prvu godinu prošla bez ikakve štete za nju ili mene, mislim da odgovorno mogu tvrditi da vegetarijanstvo, čak i u trudnoći i tijekom dojenja, nije toliko veliki bauk.
