Glupačo, debela kravo, ružna ti je majica, jeftine ti tenisice, dečko ti je glup, smrdiš, jadnice, kozo prištava – da bih napisala sve te riječi u ovome tekstu, trebalo mi je manje od minute, ali posljedice mogu biti trajne. Treba li ti to? Moraš li stvarno Ivani napisati da je ružna? Trebaš li Marku stvarno napisati da ima jeftine tenisice i zbog toga mu se izrugivati? Misliš da Ani nije dovoljno što ima problem s bubuljicama, nego još moraš to komentirati?
Jesam malo papagaj i da, znam, zvuči kao obična floskula, ali stvarno ću smatrati da se isplatilo pisati o ovoj temi ako barem malo zastaneš i zapitaš se – moram li vrijeđati na društvenim mrežama? Bi li voljela da tebi to netko napiše? Bi li volio ti biti izvrgnut ruganju? Bude li jedan komentar "ubi se, glupačo" manje, živjet ćemo u boljem svijetu.
Napisana riječ koja se proširila internetom ne može se zaustaviti. Bol i patnja koju može prouzročiti, osobito mladima, ne mogu se zaustaviti. Kako se nositi s uvredama na društvenim mrežama, pitali smo psihologinju Valeriju Kanđeru.
Mlade treba podsjetiti...
"U formativnim godinama mladi su osobito emocionalno osjetljivi, oni su senzori društvenih zbivanja, a sve što im je upućeno doživljavaju vrlo osobno. Treba ih podsjetiti da mnoge uvrede na društvenim mrežama dolaze od ljudi koji se bore s vlastitom nesigurnosti te samim tim predstavljaju odraz frustracije, a ne stvarne situacije. Mladim ljudima treba ponavljati da problem nije u njima, da problem nije u osobi koju se vrijeđa, nego u onoj koja piše uvrede. Ignoriranje, prijavljivanje i blokiranje osoba koje šire negativne komentare nije znak slabosti, nego očuvanja vlastitog mira i sigurnosti", objašnjava stručnjakinja. Dodaje da se kroz razgovor s roditeljima, profesorima ili pravim prijateljima može osjetiti olakšanje i dobiti podrška. Danas su dostupne platforme koje se bave brigom o mentalnom zdravlju mladih te je i ondje moguće naći odgovore na pojedina pitanja na koja mladi traže odgovore, pa i pitanja vezana za neugodno iskustvo na društvenim mrežama (pktn.hr).
Problem je nevidljivost žrtve
Direktorica i predsjednica udruge Hrabri telefon Hana Hrpka objašnjava da su najčešće ljudi koji stalno druge kritiziraju i sami bili često kritizirani u djetinjstvu te su odrasli bez nekog bazičnog samopouzdanja. "Kako bi mogli obraniti sebe i smanjiti vlastite greške, druge gledaju kritično, a sebe kao bezgrešne ili barem boljima od drugih. Moramo i uzeti u obzir da im 'nevidljivost žrtve' u kontekstu vrijeđanja na društvenim mrežama, tj. nevidljivost posljedica koje ima takvo vrijeđanje, daje snagu da to čine te gube osjećaj krivnje", navela je prof. Hrpka.
Psihologinja Kanđera dodaje da svi, osobito djeca i mladi, učimo po modelu. "Ako se promovira i potiče razvoj društva pozitivne komunikacije, ako se nudi model sabranog i smirenog odgovora na kritiku, ako se poučava da sloboda izražavanja ne znači i slobodu vrijeđanja, to će biti dobar model mladim konzumentima društvenih mreža, ali i model konstruktivne komunikacije u svakodnevnom životu."
"Prijaviti i blokirati lika"
Mladi često postaju mete vršnjačkog nasilja, bilo uživo ili na internetu. "Provokaciju je zdravo ignorirati, prijaviti i lika blokirati", rezolutna je Valerija Kanđera, koja još jednom podvlači da je dobrodošla podrška osoba od povjerenja i stručnjaka. Imala je još jednu važnu poruku. "Jednako kao što se ugodnije osjećamo kada nekome dar poklanjamo nego kada poklon primamo, tako se bolje osjećamo kada drugoga prepoznamo, pohvalimo, riječima i djelom pomazimo nego kada bezrazložno i nepotrebno ispustimo otrovnu strelicu za koju znamo da bi i nas zaboljela kada bi je netko odapeo prema nama. Izravno ili virtualno", naglašava. I Hrpka ističe da trebamo biti svjesni toga da što god pišemo po društvenim mrežama ima veću težinu nego da smo rekli u lice jer žrtva osjeća sram i od toga što su svi to vidjeli te se vjerojatno i pridružili, pa su posljedice višestruke. "Nemojte pisati ništa što bilo koga može na bilo koji način povrijediti", konkretna je poruka. Na pitanje kako pomoći mladima ako ipak postanu meta, Hrpka odgovara: "Važno je prijaviti svako nasilje, snimiti ekran s porukama i prijaviti administratoru i/ili policiji. Potom bi bilo dobro maknuti se s mreža da osoba ne prati daljnje komentare i podražiti podršku sebi nekih bliskih osoba i roditelja. Ako osoba pokazuje znakove uznemirenosti, tjeskobe ili depresije duže od 10 dana, svakako potražite stručnu pomoć."
Kako možemo javnost osvijestiti o težini izgovorene ili napisane riječi?
"Ljudi koji su prošli kroz iskustva verbalnog zlostavljanja ili javne osude mogu svojim javnim istupima snažno utjecati na svijest publike. Kada netko iz prve ruke podijeli kako su riječi ostavile trajne emocionalne i psihološke posljedice, slušatelji ili gledatelji dobivaju dublji uvid u tuđu bol i posljedice bezosjećajnog govora", objasnila je psihologinja Kanđera. Dodaje da dokumentarci, intervjui i članci koji prikazuju stvarne primjere mogu pomoći ljudima da razumiju koliko je verbalno nasilje ozbiljno i kako može oblikovati nečiji život. Dodaje da je važno provoditi i javne kampanje koje mogu pomoći podizanju svijesti o pogubnosti verbalnih napada s jasnim porukama poput "Riječi bole" ili "Riječ ima moć".
Hana Hrpka dala je savjete mladima koji se nađu na udaru javnih uvreda na društvenim mrežama. "Tko god je žrtva nasilja na internetu, treba znati da je osoba koja to čini zapravo ta koja se loše osjeća sa sobom i koja vrijeđanjem štiti svoj ego i lošu sliku o sebi. Ako je osoba koja čini nasilje i sama dijete ili mlada osoba, svakako je važno uputiti roditelje u to kako bi i počinitelj nasilja dobio stručnu pomoć."
Javiti se može i na Hrabri telefon za djecu na 116 111 ili Hrabri telefon za mame i tate na broj 0800-0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati te na chat Hrabrog telefona na hrabritelefon.hr. Također upit možete poslati i e-mailom na savjet@hrabritelefon.hr.
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
