Društvene mreže nisu birtija – tako sam nazvala serijal tekstova u kojima želim upozoriti sve koji olako pišu uvrede i sve što ima padne na pamet po društvenim mrežama. Je li ovo dovoljno glasno? Hoće li se išta promijeniti? Psihologinja Valerija Kanđera ima važne poruke za one koji ne prežu od prozivanja i napadanja kao da sutra ne postoji, ne mareći za posljedice.
Kako ljudima objasniti da ne vrijeđaju na društvenim mrežama?
Ne mislim propovijedati, to nikako, no ima jedno jednostavno pravilo koje kaže -"Ne čini drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi." Kada bi se s tom mišlju dizali i lijegali, sigurno bi na svijetu, u obiteljima i na društvenim mrežama bilo puno, puno manje nasilja. Nema razloga ne misliti da se s kapacitetom za empatiju svi rađamo, no empatiju možemo učiti, a učiti empatiju trebali bismo doslovno od najmanje dobi pa sve dok ona ne postane naš neodvojivi dio. Društvene mreže često umanjuju osjećaj odgovornosti jer se ne radi o direktnom razgovoru licem u lice, no treba ponavljati da su ljudi iza ekrana koji čitaju komentare također stvarne osobe sa stvarnim osjećajima. Prije nego što napišemo komentar i stisnemo enter, ne bi bilo loše promisliti bi li meni pomoglo kada bi mi netko ovakvo nešto napisao. Jednom izrečene riječi ne možemo progutati. Kako li je tek s napisanim i svemrežjem poslanim riječima? O tome ne treba govoriti samo prigodno, reći ću opet – od vrtića, u školi, na slobodnim aktivnostima, u različitim TV emisijama – i odraslima i djeci, osobito mladima treba objašnjavati kako ozbiljne posljedice mogu imati poruke poslane na društvenim mrežama. One utječu na mentalno zdravlje, na samopoimanje i samopouzdanje, mogu izazvati tjeskobu i pokrenuti depresivne misli. A ako ne tako, onda kako? Oni koji znaju i razumiju, trebaju, dužni su poticati pozitivne razgovore, suosjećanje, razumijevanje i međusobno uvažavanje na svim platformama, u školama, na TV ekranima.
Zašto se mnogi na društvenim mrežama osjećaju slobodno komentirati ili vrijeđati tuđe postupke, izgled i izjave?
Na internetu se ljudi često osjećaju manje odgovornima za svoje riječi zbog osjećaja anonimnosti i fizičke distance. Kada netko ne vidi direktnu reakciju osobe koju vrijeđa, nedostaje prirodne empatije i odgovornosti koju bi inače osjetili u osobnoj interakciji. Društvene su mreže mjesto koje kod mnogih može izazvati osjećaj važnosti ili popularnosti. Nažalost, provokativni komentari privlače više pažnje i interakcija (lajkova, komentara i dijeljenja), što potiče pojedince da pribjegavaju kontroverznim izjavama kako bi povećali vlastitu prisutnost i utjecaj. Grupno ponašanje ili mimikrija jest tendencija da jedan uvredljivi komentar pokreće lavinu sličnih komentara, što kod pojedinih konzumenata društvenih mreža izaziva osjećaj pripadnosti grupi i otuda objašnjenje otkud toliko govora mržnje i ljudske gluposti.
Zašto ljudi ulaze u tuđe živote i imaju potrebu komentirati tuđe izbore ili ponašanja?
U vrijeme kada su nam, osobito djeci i mladima kojima roditelji prerano, prekomjerno i nekontrolirano daju u ruke različite gadgete, koncentracija i fokus na određeni sadržaj znatno skraćeni, uočeno je da strah, mržnja i pohlepa najdulje održavaju pozornost na društvenim mrežama. Upravo su algoritmi pojedinih platformi stvoreni tako da tu uočenu pravilnost pothranjuju i time utječu na naše mišljenje i stavove.
Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?
Kritiziranje i komentiranje tuđih života pruža osjećaj privremenog bijega iz vlastitog nerijetko neispunjenog i nesretnog življenja. Jedno je od najneugodnijih ljudskih iskustava suočavanje s vlastitim pogreškama, propustima, osobnim nezadovoljstvom. Puno je lakše napasti i okrivljavati drugoga pa kad se onda ti zluradi komentari okite lajkovima, gdje će veće sreće?! Kritiziranje drugih postaje način za skretanje pozornosti s vlastitih osjećaja nemoći ili nezadovoljstva. Društvo često favorizira i podržava senzacionalističke vijesti, tračeve i javne skandale, različite emisije tipa reality showova. Ljudi su kroz takvu kulturu potaknuti da postanu promatrači tuđih života te smatraju kako je dopušteno i opravdano komentirati i prosuđivati druge ljude. Vrijeđanje i omalovažavanje tuđih postupaka, odabira partnera ili imena djetetu podrazumijevaju dopuštenima opravdavajući se time "ako su ovi svoj život izložili, trebaju biti spremni na kritiku", čak i kada nije riječ o kritici, nego obezvrjeđivanju.
Kako se boriti protiv vrijeđanja i diskriminacije siromašnih, Roma, manjina i drugih ranjivih skupina?
U odgojno-obrazovnom procesu od najranije dobi poželjno je poučavati djecu različitostima kako bi se s jedne strane suzbijali stereotipi, a s druge strane razvijali razumijevanje i empatija. Poželjno bi bilo uključiti povijesne i kulturne činjenice koje pomažu razumjeti raznolikost, naprimjer učenje o povijesti i kulturi Roma, drugih manjina i marginaliziranih zajednica. Kada bismo na društvenim mrežama i općenito u javnom prostoru isticali uspjehe, talente i doprinos manjinskih zajednica i pripadnika pojedinih manjinskih skupina, više bismo za te zajednice učinili nego kada bi se neprimjereno ponašanje u odnosu na njih (samo) sankcioniralo. No važno bi bilo i da sve društvene mreže imaju jasno definirane politike i postupke u odnosu na prijavu govora mržnje, kao i učinkovit sustav sankcioniranja prekršitelja. Neovisno o društvenim mrežama, u lokalnim zajednicama potrebno je (i financijski) podržavati inicijative koje promiču jednakost i poštovanje, takve inicijative sigurno bi pomogle u podizanju svijesti o tome koliko je diskriminacija pojedinaca ili skupina loša te o važnosti njezina suzbijanja.
Zapamtite li ijednu poruku psihologinje i napišete li barem jedan uvredljiv komentar manje, smatrat ću da je projekt uspio. Borba se nastavlja.
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
