Davnih dana na fakultetu prilikom odlaska na konzultacije jedan osebujni profesor dvjema kolegicama i meni postavio je pitanje jesmo li sretne. Nije nas pitao jesmo li sretne zbog neke ocjene, položenog ispita, ispunjenih radnih obveza i slično, nego jesmo li sretne kada ujutro otvorimo oči i osvrnemo se na svoj život.
To je bilo prvi i očito jedini put da me netko to pitao. Iako me u tom trenutku to iznenadilo, posebice zato što je došlo od uvaženog profesora, još se i danas sjećam svog odgovora. Rekla sam da nisam. Jer tada zaista nisam bila.
Kasnije u životu još sam mnogo puta čula pitanje iza kojeg sada najčešće nije stajala nikakva želja za slušanjem stvarnog odgovora.
Prilikom susretanja s prijateljima ili poznanicima koje dugo nismo vidjeli, odlaska na kavu, dolaska na posao, odlaska liječniku, susreta s članovima obitelji često čujemo jedno pitanje: Kako si?
Pitanje bi bilo sasvim u redu da nismo programirani na njega davati klišeizirani odgovor: Dobro sam. No jesmo li zaista dobro u svakom trenutku svog života? Zašto je davanje tog automatiziranog odgovora postalo dio naše svakodnevice?
Zašto nije u redu ponekad biti loše? Ili, još važnije, zašto nije u redu dati iskren odgovor na to pitanje kada osjećamo da se gušimo od boli, da nam se čini da ćemo jedva preživjeti dan, a kamoli tjedan, kada osjećamo da nam život izmiče iz ruku?
I zašto uvijek moramo biti ono što društvo od nas očekuje? Primjerice, u jednom periodu studiranja bilo mi je iznimno teško, i to ne zbog samog studija nego i zbog privatne situacije. Nisam to nikome govorila na sav glas, ali se očito vidjelo na meni.
Kolegica u čijem sam društvu tada provodila dosta vremena i smatrala je prijateljicom rekla mi je da se „skuliram“ jer širim negativnu energiju oko sebe. Sreća da je više nema u mojem životu. Ne negativne energije, nego dotične kolegice.
U redu je povremeno biti u sivilu
Otkada su društvene mreže postale dio naše svakodnevice, stalno smo okruženi nasmiješenim licima, prekrasnim fotografijama i klišeiziranim citatima.
Zato osjećamo da nismo "normalni" kada mi nemamo sve to. Osjećamo da ne živimo svoj život onako kako treba jer u njemu nedostaje vedrih boja, nasmiješenih ponedjeljaka, uspinjanja uzduž stepenice života bez pola muke.
U redu je osjećati se pobijeđeno, mrzovoljno, tužno, usamljeno. Sve to ne znači da smo slabi i da ne znamo živjeti.
Osjećamo da zato moramo nabaciti masku i svakome na pitanje Kako si? odgovoriti s Dobro sam.
Ne, ne moramo. Ne moramo se pretvarati da smo nešto što nismo i govoriti kako je sve u najboljem redu onda kada bismo najradije vrištali od boli ili tuge. Svatko od nas ima pravo osjećati se loše.
U redu je ne biti nasmiješen 24 sata dnevno. U redu je povremeno ostati u krevetu u pidžami i naručiti pizzu dok se istodobno naš stan pretvara u carstvo iskorištenih maramica. U redu je ponekad preispitivati svoje odluke, ostanak u vezi koja nas očito ne usrećuje, posao koji nikamo ne vodi ili odnose s ljudima za koje bismo voljeli da nam postanu nešto više.
U redu je biti razočaran nekim svojim postupcima, pasti ispit, izbaciti iz svog života negativne ljude. U redu je osjećati se pobijeđeno, mrzovoljno, tužno, usamljeno.
Sve to ne znači da smo slabi i da ne znamo živjeti. To samo znači da smo ljudi, a ne roboti. To znači da smo iskusili životne padove, ali da ćemo jednako tako naći i snage da se ponovno uzdignemo.
I zato kada vam drugi put netko postavi pitanje Kako si?, slobodno odgovorite: Nisam najbolje, no radim na tome da budem bolje.
Jednako tako kada vi nekome postavite pitanje, dajte toj osobi priliku za iskren odgovor. Minuta-dvije vašeg vremena nekome može promijeniti dan, pa i pogled na vlastiti život.
