Nastao je u suradnji sa Dunjom Bonacci Skenderović, neovisnom konzultanticom za suzbijanje nasilja nad ženama, Lanom Bobić, feminističkom teologinjom, Doroteom Šušak, aktivistkinjom i izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Natašom Bijelić, sociologinjom i stručnom suradnicom u CESI (Centru za edukaciju, savjetovanje i istraživanje), te Marinom Pericom Krapljanov, višom kustosicom.
Projekt se po peti put – nakon Splita, Napulja, Beograda i Ljubljane – postavlja i u Zagrebu, donoseći jednostavno, ali snažno pitanje u obliku tvrdnje:
Osjećam se...
Odgovor na tu tvrdnju nudi se kroz tri kategorije: zadovoljna, diskriminirana, zlostavljana.
Svaka od njih određena je nizom rečenica koje su autorica i njezine suradnice osmislile analizirajući društveni položaj žena i složene procese koji ga oblikuju. Rečenice ne polaze od ideoloških pretpostavki, već su uključive, univerzalne i otvorene prema različitim iskustvima, pozivajući svaku ženu da se prepozna i odgovori kako se osjeća.
Projekt INDEX.ŽENE Zagreb 2025.
Predstavljen je u javnom prostoru grada uoči Međunarodnog dana žena. Od periferije do centra, u pješačkim zonama i na oglasnim površinama, projekt izravno poziva žene da zastanu, pročitaju, prepoznaju se i izraze svoj osjećaj.
Njihovi odgovori bilježe se u obliku statistike koja se svakodnevno ažurira i prikazuje na digitalnim zaslonima diljem grada.
Ta statistika ne pretendira na znanstvenu reprezentativnost – ona ne mjeri, već odražava.
Svaka brojka predstavlja jedan subjektivni odgovor, stvarni unutarnji doživljaj žene koja je, potaknuta rečenicama s plakata, odlučila reći kako se osjeća. Upravo zato, ova statistika ima posebnu vrijednost: ona ne zbraja podatke, već čini emocionalnu mapu stvarnosti, koja zrcali, osvješćuje i progovara o društvu u kojem živimo.
Izložba INDEX.ŽENE u Muzeju grada Zagreba
Svojevrsna je prostorna refleksija i razrada projekta koji je započeo kao urbani dijalog. Sada je postavljen unutar zgrade iz 17. stoljeća koja je nekada bila samostan klarisa – jednog od najstrožih ženskih crkvenih redova.
Izložba se nalazi upravo u bivšoj samostanskoj blagovaonici – refektoriju – prostoru zajedničkih okupljanja i tišine, gdje su redovnice, koje su rijetko napuštale samostan, živjele skromno i kontemplativno, posvećene drugima.
Smještanje izložbe u taj prostor otvara dramaturški okvir koji potencira pitanje ženskog položaja kroz povijest – od tihe kontemplacije do javnog glasa. Bijeli vanjski plašt postava u snažnom je kontrastu s crvenim hodnikom – prolazom koji simbolički pulsira temama svakodnevice suvremene žene, neovisno o njezinoj dobi ili društvenom položaju.
Prostor crvenog hodnika zamišljen je kao živi prostor dijaloga – koji će se tijekom diskurzivnih programa rastvarati i nadopunjavati novim iskustvima, glasovima i (re)akcijama žena koje u njemu sudjeluju.
Ove poruke nisu upućene samo ženama, jednako je važno da plakat pročitaju i muškarci.
Želimo da žene, čitajući iskaze, osvijeste vlastite granice i preispitaju modele ponašanja koji možda nisu prihvatljivi, ali su normalizirani. Istovremeno, želimo da i muškarci čitajući prepoznaju vlastite uloge – svjesne ili nesvjesne – u stvaranju sustava koji žene diskriminira, kontrolira ili potiskuje.
