Nećemo nimalo pretjerati ako kažemo da su keksići koje stvara Zagrepčanka Suzana Popić prava mala umjetnička djela. Zato smo joj se i javili da s nama podijeli svoju "keksopriču".

Galerija

Ova 33-godišnjakinja odmah napominje da keksići nisu njezino primarno zanimanje, oni su nešto što radi za svoju dušu. Spoj strasti formiranih kroz vrijeme i kreativno odrastanje.

Suzana je, naime, završila Akademiju likovnih umjetnosti, a potom i Povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Interes za umjetnost i stvaranje pratili su je, kaže, od malih nogu. Zato, između ostalog, danas uz stalni posao u jednoj firmi u slobodno vrijeme stvara "keksopriču".

Frida Kahlo, jednorozi, kaktusi, cvjetovi, oblaci, zubići... samo su neki od motiva na Suzaninim keksima koji pričaju priču.

Počela je prije 12 godina, u vrijeme dok još društvene mreže nisu bile izvor inspiracija kao danas. Esteta sam po prirodi, otkad znam za sebe, funkcioniram promišljajući tehnike, boje, oblike, teksture, sklad. Volim preciznost i proces koji nije jednostavan me naprosto ispunjava, priča Suzana koja se, kaže nam, jasno sjeća da je i kao dijete odlazila u školu, a onda jedva čekala doći doma kako bi realizirana neke kreativne ideje koje su se stalno kuhale u njenoj glavi.

To je taj stvaralački nagon koji stalno proganja. Bilo je tu svega, od crtanja do oblikovanja, bitno da se radilo rukama, a pamtim i svoje prve kolače u 2. razredu osnovne škole.

Suzana kaže da je svaki keks put u neku novu ideju
Suzana kaže da je svaki keks put u neku novu ideju (Foto: Suzana Popić)

Pedesetak šarenih kolačića od plastelina, svaki je imao ime po tada aktualnoj seriji ili filmu. Pa se tako našao tu kolačić "Santa Barbara", "Beverly Hills", "Umri muški" itd... Mama je pokazala kolačiće mojoj tadašnjoj učiteljici Mirni, kojoj su se toliko svidjeli da ih je zadržala, prisjetila se Suzana kroz smijeh svojih početaka u svijetu slastica.

A ljubav je ponovno oživjela negdje na fakultetu, sa željom da blagdane i posebne prigode učini čarobnijima i da razveseli bližnje.

U međuvremenu sam proučavala i razvijala recepturu i tehniku i uživala u tome jer svaki keks je put u neku novu ideju, novu inspiraciju. Volim i kuhati pa sam u kekse spojila sve ono što me ispunjava i opušta, priča Suzana.

ZA MENE JE SVE INSPIRACIJA

Nažalost, kaže, ideja je uvijek više nego vremena za realizaciju, ali čak i kad ne radi, ona promišlja i kreira u mislima.

A inspiriram se zaista posvuda, za mene je sve inspiracija i mašta - glazba, priroda, ljudi, emocije, priče, filmovi, serije, odnosi, kulture, moda, život općenito... Gotovo da nema teme koja se ne može prenijeti u keksopriču.

Uvijek težim kombinaciji i kontekstu koji krenu od temeljne ideje/oblika koji zatim vode do završnog konteksta koji podrazumijeva više oblika koji u određenom estetskom skladu tvore dimenziju, set nalik ilustraciji/priči. I iz tog razloga svoje kekse volim nazvati "keksima koji pričaju priču", kaže.

Za sada su keksi njezin hobi
Za sada su keksi njezin hobi (Foto: Suzana Popić)

SVE JE NA RAZINI HOBIJA

Proces izrade ovih čarobnih keksića je detaljan i traži dosta vremena. Suzana kalupe gotovo da i ne koristi jer svaki keks oblikom i veličinom prilagođava ideji pa sve reže ručno.

Kada je keks pečen, slijedi ukrašavanje kraljevskom glazurom i ručno oslikavanje, zatim sušenje i slaganje. Sve je jestivo i svaki je unikat, kaže Suzana o svom hobiju i napominje da ne kopira već postojeće likove nego je dizajn svakog keksa rezultat mašte i vlastita "ilustracija".

Na Instagramu pokazuje što je to novo nastalo u njenoj "tvornici čarobnih keksića", a što će se s njezinom keksopričom događati u budućnosti tek treba vidjeti. Ono što možete napraviti već sada je zaviriti u našu galeriju i uvjeriti se još jednom da stvarno nismo nimalo pretjerali kada smo rekli da Suzana stvara umjetnička djela.

Naletjet ćete tamo na Fridu Kahlo, najslađe kaktuse, djetelinu s četiri lista, preslatke zubiće, vile, oblake, jednoroge, cvjetove pa i ribe. Svi oni jednom su bili ideja u Suzaninoj glavi koja se pretvorila u keksiće toliko lijepe da nam je skoro žao pojesti ih.