A ako je suditi po brojnim komentarima i kritikama na pripadnike novijih generacija – generaciju Z i generaciju Alfa koja tek treba utemeljiti svoje mjesto u svijetu, čini se da sam poprilično siromašna. Siromašna duhom, socijalnim interakcijama, voljom za radom i koječim drugim. Tako barem kažu.
Kažu da vrijednosti koje mladi danas cijene i nameću nisu nimalo dobre, pohvalne ni poučne. Da se samo gleda u ekrane, uživa u dokolici, ispraznim razgovorima i izbjegavanju obaveza.
Svaki put kad čujem mamu, koja je zbog izrađenosti i uništene kralježnice "pobjegla" u prijevremenu mirovinu, kako kaže da je ona uvijek šutjela i prihvaćala sve što joj nadređeni kaže, hvali se činjenicom da nije uzela ni dan bolovanja godinama, sve do porodiljnog, a nakon toga opet skoro pa nikad.
Čak i uz visoku temperaturu, upalu grla i raznorazne druge bolove. Jer to je bilo odgovorno, to je bila ta zahvalnost da ima posao, tako je moralo biti.
Usude se glasno reći da im nešto ne odgovara
I odlična je ta odgovornost, pouzdanost. Ali što je s odgovornošću prema sebi? Što je sa slušanjem vlastitog tijela i uma i svih znakova koji viču da je dosta?
Mirovina ispunjena terapijama, tabletama protiv bolova i propuštanjem toliko zasluženih trenutaka uživanja jer sve boli nakon pola sata hoda danak je koji se plaća zbog te šutnje, zahvalnosti i odgovornosti.
Ovi mladi danas se samo žale. Da, žale se, ali ne iz obijesti, nego jer ih nije strah podići glas i boriti se za sebe, svoja prava, svoje zdravlje, svoje osjećaje. Puno više nego prijašnje generacije imaju hrabrosti reći da im nešto ne odgovara, otići ako ih se ne poštuje i otkriti svoje osjećaje, ne ih gušiti i potiskivati.
Neki će to nazvati razmaženošću i brzim odustajanjem, ja ću se usuditi reći da je to iskaz poštovanja prema osobi koja nam svima mora biti na prvom mjestu – nama samima. Aha, sad sam još demonstrirala i sebičnost tih današnjih mladih koji misle da se svijet vrti samo oko njih.
Dobro, priznajem, to je problem s kojim se dosta nas bori, previše se upija tuđe mišljenje i stvara često potpuno neutemeljena anksioznost pa ispadne da smo "sebični" jer toliko brinemo o tome što će drugi misliti o nama. Ali to je jedna potpuno druga tema. No spomen te teme vodi me do još jedne odlične lekcije novih generacija – isticanje važnosti mentalnog zdravlja.
To je sve izmišljotina 21. stoljeća, kakve depresije i druge izmišljene bolesti. To što se o njima nije pričalo, ne znači da nisu postojale, samo su bile tabu tema i sramota.
Lakše udaljavanje od toksičnog
Danas su teškoće vezane uz psihičko zdravlje nešto o čemu se govori. Nešto što je izjednačeno s fizičkim, nešto što je dovoljan razlog da se nešto odbije, promijeni, da se od nečeg odustane.
Ako nas posao ili neka druga situacija čini nervoznima, uplašenima, sa stalnim grčem u želucu, nesanicom i brojnim drugim tegobama, onda ćemo to i reći, maknuti se od onog što je toksično jer toksični pritisak na um jednako je bolan kao i sol na otvorenoj rani. I jedno i drugo produbljuje i produljuje štetu i ometa normalno funkcioniranje.
To što se nekad šutjelo i trpjelo, ne znači da se mora i danas, neke obrasce treba mijenjati, a to je na mladima. Na njima svijet ostaje pa tako i odgovornost da potaknu promjene.
I još nešto, čini se da smo jako veliki neradnici. Zašto pričaju o tom slobodnom vremenu, o fleksibilnom radnom vremenu, pružiš im prst, a oni bi cijelu ruku.
Čine se nekako kao da su skitnice, ne drži ih mjesto. Začas odu s jednog radnog mjesta na drugo. Pa se predomisle, pokušaju započeti nešto svoje. Ako ne uspije, probaju nešto treće.
Ne znamo što želimo. Ili samo dobro znamo što ne želimo – rutinu koja koči i ubija kreativnost i onu iskru koja govori da nešto radimo dobro, da je to pravi put.
Nove generacije zaslužuju priliku
Mladi danas se usude. Usude se isprobavati, usude se pogriješiti, pasti pa ponovno ustati. Ne pristaju na deset, dvadeset ili više godina provedenih u okovima zone komfora ako ih ta zona ne ispunjava i psihički i energetski, a ne samo materijalno.
Hiroviti, nestalni, prevrtljivi, površni. Netko to vidi tako. I neka vidi, svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Svaka priča ima dvije strane, dvije perspektive. Naravno da ima odličnih starih obrazaca, primjera, načina. Naravno da starija vremena i stariji običaji nose vrijednu mudrost i pouke.
Ali i nove generacije zaslužuju priliku, priznanje da su napravili neke važne pomake. Da se puno glasnije zauzimaju za sebe i tako vraćaju sve ono što se njihovi roditelji nisu usudili.
Nismo savršeni, daleko od toga. Ali smo dovoljno slobodni i hrabri da u svom tom nesavršenstvu gradimo svijet koji će nam biti ugodniji i šareniji, a mi samim time sretniji i kvalitetniji – i sebi i svima oko nas.
