Svadba moje najbolje prijateljice Barbare zapravo je jedna od rijetkih svadbi kojoj sam se iskreno veselila. Iskreno, ne dajem veliki značaj svadbama niti samom činu vjenčanja, osobno mi te stvari ne predstavljaju puno u životu. Ali smeta me kad čujem da na svadbu ne smiješ doći ako ne daš određenu, pozamašnu svotu novaca, pogotovo ako si vjenčana kuma ili kum. No ja sam imala sasvim drugačije iskustvo
Koliko novaca moram dati za poklon ako sam vjenčana kuma, vjerojatno je jedno od prvih pitanja koje si postavi svaka buduća kuma. Odmah se počne kalkulirati, računati, kombinirati jer kuma se treba "isprsiti" - tako barem kažu neka nepisana pravila. A tu je još i djevojačka večer, pa svadbena torta, pa možda čak i bend - koje kuma isto treba financirati? Kad se sve zbroji, za jedno pošteno kumstvo trebalo bi i dići kredit jer dobre kume spremne su i na to, zar ne?
Pa ja bih rekla da puno toga ovisi o - mladenki. A jednoj netipičnoj mladenki imala sam čast biti kuma. Za svadbu svoje najbolje prijateljice Barbare bila sam spremna i dići kredit, otići još dublje u minus, zadužiti se - ali ona mi to nikada ne bi dozvolila.
Smeta me kad čujem da na svadbu ne smiješ doći ako ne daš određenu, pozamašnu svotu novaca, pogotovo ako si vjenčana kuma ili kum
Ne moraš mi ništa dati, rekla je i znam da je to iskreno mislila. Naravno da nije dolazilo u obzir da joj ništa ne dam, ali cifra u kuverti koju sam joj poklonila, a poklonila sam onoliko koliko sam mogla, bila je manja od uobičajene. Ali je bila od srca.
Što se tiče djevojačke večeri, za Barbaru nije dolazilo u obzir da ja plaćam piće i hranu, kupila sam tek male tijarice i lente za sve cure. Ma što da vam pričam, duže sam ja tražila svoju haljinu za svadbu nego ona vjenčanicu.
I ti ćeš biti zvijezda na mom vjenčanju, rekla mi je na kraju.
A onda se sjetim koliko neki ljudi svoja vjenčanja i svadbe gledaju kroz novac. Koliko će tko dati, što će tko kupiti, tko će se najviše "isprsiti"...
Tko se može i želi odriješiti kesu, neka! Ali ako nemaš puno, onda nemaš. I to nije sramota. I zato me nikad nije sram reći koliko je novaca bilo u kuverti za moju Barbaru i njenog supruga: 2000 kuna. Zapravo to s ponosom govorim jer smatram da je to lijepa i sasvim dovoljna svota za kumstvo. Ma da je bila i manja, bila bi dovoljna jer bi bila od srca.
Uostalom zar se kumstvo ne bi trebalo temeljiti na prijateljstvu, ljubavi i bliskosti, a ne na debljini poklonjene kuverte? Zar se u kumstvu ne bi trebalo guštati i dobiti neraskidivo prijateljstvo, a ne se zbog novaca preznojavati od same pomisli hoće li nas netko pitati za kumstvo?
