Ne spavam dobro već 25 godina. Ponekad su periodi nesanice dugi po mjesec dana, ponekad imam sreće pa prođe svega četiri-pet dana prije nego opet zaspim. Dogodi se to najčešće kad ne spavam u svom krevetu i nemam onu "higijenu" spavanja koja mi pomaže.
Život s nesanicom je pakao, stalna borba da dobiješ osnovno. Uskraćivanje sna jedna je od metoda mučenja zatvorenika, i to s razlogom. Nespavanje razara čovjeka. Mentalno i fizički. A najgore je što mijenja karakter. Počneš biti nervozan. Živci su ti tanki.
Znate i sami kako ste nervozni ako dobro ne spavate samo jedan ili dva dana. E pokušajte sad zamisliti kako je to kad ne spavaš dobro mjesecima ili godinama.
Ja sam jednom bila budna svaku noć osam mjeseci zaredom. Tu i tamo bih se onesvijestila i "ubila oko“ na par sati, taman onoliko koliko je bilo potrebno da ustanem i odem raditi. Nabildana kavom i šećerima progurala bih kroz dan nekako. Moj me ekstrovertirani karakter spašavao da ne potonem, ali manjak energije je bio konstantno tu.
Ne mogu točno odrediti kad je počela moja nesanica, ali mislima da je to bilo one večeri kad je mama pala i razrezala se, prije čega su prethodili mjeseci lošeg sna.
Zbog brige sam uvijek bila polubudna
Mama je bila oduzeta s lijeve strane tijela kao posljedica galopirajućeg tumora na mozgu. Znala sam da umire i znala sam da imamo malo vremena zajedno. Tada sam bila studentica koja radi pa je sve to trebalo iskombinirati. Nisam mogla dati otkaz jer nismo imali novca.
Izašla je iz bolnice i bila kod mene u malom stančiću dok je čekala ture zračenja. Bez mene nije mogla ustati, ni otići na wc. Ujutro bih otišla na posao nakon što bismo sve obavile, a zatim bih ja dvaput tijekom radnog vremena jurila doma da je odvedem na wc i dam joj jesti.
Po noći sam razmišljala što nas čeka, plakala u sebi jer je boli, grlila je dok još mogu. Zaspala bih možda na koji sat vremena, ali uvijek nekako polubudna za slučaj da me treba.
A trebala me je jer ju je boljelo, vrištala je od bolova pa sam joj lijepila flastere s morfijem, nosila je na wc iako je imala 20 kila više od mene, presvlačila i hranila. U mjesec dana izgubila sam 10 kila i menstruaciju od stresa. I san koji se više nikad nije vratio.
Ali tu noć sam čvrsto zaspala. Premorila sam se očito. Probudilo me zvuk lomljenja stakla i vrisak. Nekako se uspjela dignuti i dopuzati do WC-a bez mene usred noći, ali onda se naslonila na stakleni stolić, pala i razrezala se. Samo zato jer sam ja prečvrsto spavala.
Onako nemoćna i krvava na podu kupaonice prizor je koji mi se usjekao u glavu. Znam da nisam ništa bila kriva, ali nisam mogla ugasiti onaj glas koji je rekao "ovo se ne bi dogodilo da si je čula ranije."
Igranje lutrije sa snom
Od tada spavam s polubudnim mozgom. I najmanji šum me budi. I najmanji pokret me budi. Dvadeset i pet godina spavam kao neki vojnik na straži koji kao ne bi smio spavati, ali mu se spava.
Jedino kad sam uspjela zaspati čvrsto i odmah čim bih dotaknula jastuk bilo je nakon nekih operacija te svih deset dana nakon poroda carskim rezom. Dakle, kad mi je tijelo bilo fizički ranjeno. Ostalo vrijeme je kao neka igra lutrije sa snom.
Sve sam pokušala, nema vježbe, knjige, čaja, doktora i terapija koje nisam probala. Mozak mi jednostavno radi i radi. Znala sam se namjerno iscrpljivati fizički, da vidim hoće li me umor srušiti – i ništa. Bila bih preumorna da se ustanem ali glava je vrtjela 1000 misli u minuti. Kroničan stres, rekli su mi.
Hormoni su pokazivali da sam vječno zabrinuta
Istina, ja sam ona koja je uvijek spremna. Bez obzira radilo se o poslu, kućanstvu, odlasku u parkić ili putovanju, rijetko što me može uhvatiti nespremnu. Možda mislite da se to zove organiziranost. Ne, to se zove tjeskoba. I nije tako rijetka, a nažalost hvata više žene nego drugi spol.
No ima jedan, nazovimo ga, protokol koji me uspavljuje uspješno.
Jedino gdje mogu usnuti jest ispred televizora dok gledam neki dosadni dokumentarac, a suprug me pritom lagano masira. Dok slušam tuđi glas i pratim radnju ne čujem svoje brije glavi. Više me ne zanima jesam li platila ritmiku maloj ili onaj mail na kojem nisam stigla odgovoriti.
Dodir u toj kombinaciji sudjeluje savršeno. Opušta me dodir nekog koga volim i tko je budan. Znam da se ne može ništa dogoditi dok god je netko budan.
Dugo mi je trebalo da nađem svoj lijek. Izgleda da se zove sigurnost u naručju voljene osobe.
