Lea Ivančič Žic je logopedinja, apsolventica gestalt psihoterapije pod supervizijom, edukantica transakcijske analize, NLP Master i praktičarka terapije igrom.
Usto je žena koja uživa u dobroj knjizi, filmu ili seriji, šetnji sa psom, maženju s mačkom, koncertima i predstavama, umjetnosti, slikanju, pisanju i crtanju, dobrom stand-upu, plesu i druženju s prijateljicama, učenju, putovanjima, društvenim igrama.
No sve to pratila su i razdoblja tijekom kojih nije bila sigurna što se uopće događa s njom. Kada je zašla u tridesete, postalo joj je jasno zašto je to bilo tako. Dijagnosticiran joj je ADHD.
Kako si saznala da imaš ADHD?
Iako sam više od sedam godina radila svakodnevno kao logoped s djecom i adolescentima s ADHD-om, svoj ADHD prepoznala sam tik prije svog 31. rođendana. Put do moje dijagnoze bio je dug i zbunjujući.
Za početak, odrasla sam u obitelji disfunkcionalne dinamike. Trebalo je dosta vremena da psihoterapijom očistim učinke trauma iz odnosa s roditeljima koje su maskirale simptome ADHD-a, koji je oduvijek bio prisutan. Nisu me prepoznali kao malo dijete jer sam bila samo "teško preosjetljivo dijete". Ali nisu vidjeli kroz što prolazim kod kuće i da nisam nikad imala zdravi model koji bi me naučio kako da reguliram svoje emocije ljutnje, frustracije i tuge. Senzorna preosjetljivost na odjeću, hranu, mirise, zvukove i teksture nije u tome nimalo olakšavala.
Nisu me prepoznali jer sam samo "užasno smotana". Ali nisu vidjeli da sam izrazito motorički nespretna zbog dispraksije i zbog toga sam dugo mrzila bilo kakvu fizičku aktivnost.
Nisu me prepoznali kao školsko dijete jer sam bila "mirna, odlična učenica". Nisu vidjeli ni da otežano ovladavam pisanjem i čitanjem. I sama sam bila u logopedskom tretmanu velik dio ranog djetinjstva zbog mnogobrojnih odstupanja. Izgovor glasa r ispravila sam tek s 21 godinom.
Nisu me prepoznali u srednjoj jer sam "ona dosadna štreberica koja stalno mora biti u centru pažnje".
Promatrali su me kao "smotanu", "preosjetljivu", "štrebericu".
Nisu me prepoznali na fakultetu, a studirala sam logopediju, jer sam "preambiciozna i s problemom poštivanja autoriteta". Ali nisu vidjeli da se borim sa samoregulacijom, impulzivnošću i planiranjem vremena.
Nisu me prepoznali ni na edukaciji za psihoterapeuta jer "trebam naučiti uklopiti se s drugim ljudima i prihvatiti da sam prosječno ljudsko biće i ne izmišljati toplu vodu". A nisu vidjeli da sam cijeli život posvetila tome da razumijem kako se to osjeća, misli i ponaša neurotipično ljudsko biće – jer ja to nisam.
Kako izgleda tvoja svakodnevica s ADHD-om?
Temeljne karakteristike koje upućuju na ADHD su impulzivnost, nepažnja i hiperaktivnost. Ipak, kako volim metafore, pokušat ću obilježja opisati slikovito. Glava koja se ne gasi. Uvijek imam barem šest jednako glasnih misli, kao da slušaš radio, podcast, televiziju, vodiš telefonski razgovor i držiš prezentaciju.
Istovremeno! Crvi u guzici. Zauzimam najrazličitije poze jer ne mogu stalno biti u istom položaju. Nestrpljivost. Čekanje u redu, čekanje na semaforu, čekanje da netko završi rečenicu za mene je presporo. Sve želim sad i odmah.
Pažnja šteneta. Bez ovladavanja moj um je poput šteneta puštenog s lanca u parku. Sve treba ponjušiti i istražiti. Tu je i stalna glad za nečim novim. Također, ili sam genij ili ljenjivac. Ili ostvarim nemoguće u nekoliko sati ili se razvlačim oko jedne odluke tjednima ili pak mjesecima. Super funkcioniram pod pritiskom, ali eksplodiram na sitnice. Ili sam srce zabave ili sam ćudljivi introvert s knjigom.
Koji je najveći izazov s kojim si se susrela nakon što si saznala dijagnozu?
Dijagnoza mi nije došla kao izazov, nego kao olakšanje. Izazov većine u Hrvatskoj i šire je zapravo naći psihologe i psihijatre koji uopće poznaju ADHD kod odraslih i spremni su saslušati klijente i potvrditi im dijagnozu, kao i pripisati adekvatnu medikamentnu terapiju. Imala sam "sreće" što sam logopedinja i terapeutkinja te sam već bila u krugovima stručnjaka i znala kome se obratiti.
Kako kombiniraš ADHD i svoj terapeutski rad?
Koristim metaforu četiriju riječi koje su mi misao vodilja u radu i životu - stani, diši, pusti, pleši.
Korak Stani. Mjesto gdje usporimo i povežemo se sa sadašnjim trenutkom da uz "kavu" dođemo do uvida i izgradnje odnosa povjerenja s kroz upoznavanje s temom. To je metafora za gestalt psihoterapijski pravac.
Korak Diši. Učenjem novih vještina, znanja, obrazaca i uvida postajemo sve protočniji u primjeni tih znanja u životu. Ujedno označava i dio terapijskog dijela psihoedukacije klijenta da može biti drugačije. U radu dosta koristim domaće zadaće kroz ispisivanje uvjerenja, vrijednosti, dnevnika aktivnosti i zahvalnosti. To je metafora za NLP (neurolingvistično programiranje) i transakcijsku analizu.
Korak Pusti. Kao mačka jer je ona ta koja je fleksibilna, uvijek se dočeka na noge i ima devet života, što komunicira rezilijentnost i izgradnju kapaciteta da se premoste životni izazovi. Također je simbol spiritualnosti, koju integriram u radu kroz učenja energetske medicine.
Korak Pleši istovremeno komunicira online način rada, kao i kreativnost, umjetnost, ples, pokret i tijelo u radu. Skreće pažnju na kreativnost u svakodnevnim stvarima koje nas podržavaju i kreiranje autentične slike nas i života po našoj mjeri. To je metafora za ono što mi jesmo i unosimo u terapiju tj. našu autentičnost, talente i kreativnost.
Kako šira javnost danas gleda na ADHD?
Na ADHD se, nažalost, i dalje gleda kao neki pomodni trend s TikToka i ne shvaća se ozbiljno te se gleda vrlo površno. Mnogi kao prvu asocijaciju na ADHD imaju neku vrlo nemirnu, raspršenu osobu, koja ne prestaje pričati i "leti posvuda" bez plana, cilja i fokusa. Kao neka hiperaktivna vjeverica.
Imati ADHD je kao imati istovremeno otvorenih 15 tabova na računalu.
Za mene imati ADHD znači suprotno – najbolje rastem kad se pred mene stavi veliki izazov, inače izgubim motivaciju i fokus. Obožavam velike ciljeve i planove, često se pokaže da su toliko veliki da me preplave i nerijetko završe mini napadom panike ili burnoutom.
Tako sam i ušla u poduzetništvo i krenula na put samospoznaje onog što sam bila cijeli život – drukčija od većine – neurorazličita.
Je li ADHD na neki način tvoja supermoć?
ADHD je moja supermoć jer mi je snažno asocijativno mišljenje koje je vrelo novih zamisli i kreativnih ideja. Zbog fenomena dvostruke empatije odlično se uživljavam u priče klijenata i koristim tjelesno orijentirane tehnike u radu kako bih ih bolje podržala.
Otvorenost novim iskustvima i vedrina veliki su resurs kojim se podržavam kroz izazove koji sastavni dio mog dana i tjedna. Glad za dopaminom stalno me gura iz zone ugode prema rastu i učenju, zbog čega unaprjeđujem svoj rad, ali i život i odnose. Regulirana impulzivnost postaje spontanost koja mi unosi boje u život, a i klijentima koji uživaju u elementu igre i humora.
Želite li saznati više o ADHD-u ili pak započeti psihoterapijski proces, Lei se možete obratiti putem Instagrama, Facebooka ili njezine mrežne stranice.
