Patricija uživa u plesu i ima zarazan osmijeh. Uporna je, strpljiva i rođena da bude liderica, samo što ona to tek treba otkriti.
Povezao ih je jedan drugi Luka, blaga pogleda i širokih obzora. Pisao je pjesme, odlično crtao i volio slušati Urbana.
Luka Gnjidić i Patricija Marelja možda ne razumiju u potpunosti svijet odraslih u koji još nisu zakoračili, ali dobro znaju kako bi on trebao izgledati. Žele ga mijenjati u vremenu kada brojni primjeri potvrđuju da je sebičnost nužna, mržnja opravdana strahom, a sila izjednačena s moći.
U trenutku kada je tako lako pomisliti da je moć u tuđim, a ne u tvojim rukama, kada je ne povezujemo sa znanjem, nego s imanjem.
Zahvaljujući svojim roditeljima, profesorima, razrednicima, prijateljima i prije svega sebi, postali su veliki ljudi koji dokazuju svima nama kako je lako biti snažan i moćan. Trebaš samo otkriti u sebi taj dar koji svi imamo, kaže Patricija. Dar da pomažemo drugima.
Ova studentica prve godine pedagogije i talijanskog jezika taj je dar podijelila barem 22 puta kada je pomagala svima kojima je trebala pomoć Čovjeka – oboljelim profesoricama, djeci sa srčanom manom, slijepima i slabovidnima, djeci s poteškoćama u razvoju, napuštenim šapicama, djeci suočenoj s nasiljem, izbjeglicama i mnogim drugima.
Osim plemenitosti i solidarnosti, odnosno srca i otvorenih ruku, za ovakav odabir provođenja slobodnog vremena jedne srednjoškolke potrebno je i barem koje zrnce hrabrosti. Toliko se puta odmičemo od drugačijih ili ranjivijih od nas. Možda zato što su nam strani, ili pak zbog toga što nam je sigurnije u oklopu koji propušta samo emocije nama najbližih, jer i tuđe sudbine itekako znaju zaboljeti.
Ali kada pomažete drugima, pomažete samima sebi, tvrdi nam Patricija koja u sebi ne nosi tugu i gorčinu zbog nepravedna poretka, već zadovoljstvo i ispunjenje jer je bila dijelom tih brojnih sudbina. Zbog takvih poput nje mnogi su se osjećali da nisu sami. A to je ponekad sve što nam treba.
Sedmi razred OŠ Dragutina Domjanića u svojim klupama ima Luku čiji je odnos prema svima jednak, bez obzira na to što su neki nešto drugačiji od ostalih.
Zbog njega je taj razred postao „mjesto tolerancije“ gdje su svi jednaki i gdje se ne ruga i ne upire prstom. Zbog njega su i ostali učenici na drugačije počeli gledati kao na „svoje“.
Nenametljiv i odgovoran, Luka želi puno putovati i biti sretan. Mi smo sretni što u generacijama koje dolaze imamo djecu poput njega koja nas podsjećaju kako je lako biti uvijek na pravoj strani jer, kako kaže, dovoljno je raditi male dobre stvari i ponašati se prema drugima onako kako bismo htjeli da se oni ponašaju prema nama.
I baš kao što kažu stihovi pjesnika čijim se imenom ponosi njegova škola, Luka – Od vsega srca Fala.
Hvala Patriciji i Luki što žive sve vrijednosti koje su u našim željama posljednjih dana u godini, zato što ne doprinose samo sretnijoj nadolazećoj godini, već i budućnosti u kojoj želimo živjeti.
U budućnosti za koju bismo svi trebali oslabiti svoje oklope i hrabrije pokazati svoje suosjećanje, dobrotu i plemenitost. Zbog Luke Ritza. Zbog svih onih blaga pogleda i širokih obzora.
