Ponašanje djeteta, njegove dobre i loše osobine potječu djelomice iz njegova okruženja, prije svega iz roditeljskih odnosa i njihovih osobnosti

Rano je djetinjstvo najkritičnije i najranjivije razdoblje u djetetovu životu i stoga smo obvezni posvetiti mu posebnu pozornost. Svijest o tome je sve šire rasprostranjena u razvijenom svijetu i to upravo u državama s visokorazvijenim institucijama civilnog društva i s modernim sustavom javnog zdravstva.

Istraživanja su pokazala da je stimulacija u prvoj godini djetetova života kritična za njegov kasniji jezični, emocionalni i kognitivni razvoj. Kvalitetu interakcija i način igre između djeteta i roditelja određuje i dijete i roditelj.

Već vrlo rana obilježja djetetova temperamenta prediktivna su za način kako će se majka znatno kasnije igrati s njim.

Svako je dijete rođeno s jedinstvenom biologijom, ali ona ne određuje konačni ishod njegova razvoja. Način odgoja i poticanja djeteta ima znatan učinak na način kako se dijete razvija i tu se prepoznaje nova odgovornost roditelja i važnost njihove uloge u podizanju djece, ali i odgovornost društva koje svojim mjerama treba podržavati obitelj i roditeljstvo.

Novija istraživanja o načinu kako geni djeluju u tijelu sugeriraju da njihova ekspresija ovisi o interakciji s različitim okruženjima (od one intracelularne do socijalne), te ove interakcije određuju način našeg funkcioniranja.

Rani djetetov razvoj uvelike je određen kontekstom u kojemu dijete odrasta, a u prvim je godinama života najvažniji kontekst djetetova obitelj.

Općenito je prihvaćeno stajalište da je obitelj sustav s recipročnim odnosima među članovima, tj. svaki član obitelji svojim ponašanjem utječe na ponašanje ostalih.

Vrlo je teško pomoći roditeljima koji ne shvaćaju da su za poteškoće svoje djece djelomice sami odgovorni, osobito ako sebe smatraju nepogrešivima i ne žele pomoć od drugih. Takvi roditelji samo u jednom imaju pravo – svoje dijete i prilike u kojima raste i razvija se poznaju bolje od onoga koji savjetuje.

Ono što je nužno da roditelji znaju jest to da shvate odakle problem potječe i što u njihovu ponašanju izaziva djetetov otpor.

Dijete se neprekidno razvija, mijenja i usavršava što znači da navike i ponašanja djeteta nisu stalni. Ukoliko smetnja traje dulje od dvanaest mjeseci, riječ je o težem poremećaju koji ne prolazi lako.

Postoje neka ponašanja roditelja koja nisu prikladna za dijete i razvoj njegove ličnosti kao što su: pretjerana zaštita, pretjerana popustljivost, pretjerana tjeskoba, odbacivanje djeteta, prevelika strogost, traženje savršenosti te prevelika kritičnost.

Na razvoj osobnosti djeteta u ranoj dobi može utjecati i dugotrajna fizička ili psihička bolest člana obitelji, ovisnost o alkoholu, invalidnost roditelja ili člana obitelji, odsutnost jednog od roditelja, smrt člana obitelji i dr.

Ima i drugih odstupanja u osobnosti roditelja koja mogu oštetiti dijete i psihički i fizički (zlostavljano dijete, seksualno zloupotrijebljeno i sl.). Dijete na takve situacije reagira na svoj način. Roditelji griješe kad misle da dijete u određenoj situaciji reagira kao oni.

Roditelji moraju svoje obveze prema poslu, društvu i struci uskladiti tako da ne oštećuju zdravlje svoga djeteta. To je jednako važno i za oca i za majku.

Ponašanje djeteta je odraz njega kao osobe koja djelomično ili potpuno odražava njegov odnos s okolinom. Pojava ponašanja koja roditelje uznemiruju samo je simptom ili znak koji nešto otkriva. Taj znak je katkada poziv u pomoć, a djetetova nesreća je to što ga roditelji ne razumiju.

Pročitajte ostale teme iz časopisa Moj vrtić:

Pripremite se za put i ljetovanje s djecoom

Darovita djeca: Blagodat ili teret?

Hiperaktivno dijete u obitelji

Što skriva sramežljivost djece?

Uloga bake i djeda u odgoju djece

Stomatologu s tri godine!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju