Većina onih kojima sam rekla da idem u Rumunjsku, napravila je više, manje istu facu - Pa šta ćeš tamo?! Još će te netko opljačkati i premlatiti! Baš kao da se to ne može dogoditi bilo gdje. Priznajem, da mi netko da 10 gradova i mogućnost biranja, Bukurešt sigurno ne bi ni moj prvi izbor. E, zato je super kad te posao odvede tamo gdje inače vjerojatno nikad ne bi otišao.
Nakon srdačnog dočeka uslijedila je vožnja kroz maglovit i tmuran grad u kojem je ralica nepoznat pojam, a na prvu mi nikako nije bilo jasno zašto ovaj grad zovu Pariz Istoka. No dva golema bulevara i arhitektura govore zašto naziv balkanski Pariz.
Iako su me mnogi upozoravali moj posjet Bukureštu sve je samo ne bad luck. Ok, loša je sreća kad zaglaviš u liftu s mužem i ženom koja samo što nije rodila;
dobra – kad u istom tom liftu nema sumnjivih likova koje se bojiš pogledati u oči (nije baš da ih uopće nema);
još bolja – kad su osobe s kojma si u istoj nevolji presimpatične i spremne na šalu;
a najbolja - kad cijelu situaciju komentira i sve skupa tješi moj kolega Saša Kopljar. I eto ti veselja! Međutim, nije to bila prva Seinfeld situacija. Bilo je tu i izgubljenih mobitela, ruksaka, nevjerojatnih taksista... a gle čuda - nitko ništa nije 'zadržao', sve je vraćeno. Neuobičajen vikend. Srdačan narod. Zanimljiva zemlja. I jedna predrasuda manje.
Marijinu i kolumne poznatih lica Nove TV čitajte ovdje.
