Prošle godine, 2024., iz Hrvatske je iselilo 40.000 ljudi. Međutim, ono zbog čega se Hrvati sele često nije samo materijalne prirode.
Nerijetko žele uređenije i sigurnije društvo, upoznati nove kulture i novi mentalitet te sami sebi dokazati da se mogu snaći i izvan onih granica u kojima su rođeni.
Upravo su to napravile i naše dvije sugovornice.
Mateja Mavrinac Martinčić iz Rijeke, po struci magistra pedagogije te edukacije hrvatskog jezika i književnosti, otisnula se u Švedsku, a Kristina Petrović iz Požege, učiteljica razredne nastave, u Njemačku. Ovo su njihove priče.
Martina: Doživljeni mobbing bio je presudan za odlazak u Švedsku
Matejin suprug nekoliko je godina sezonski radio kao pizzajol u švedskom gradu imena Visby, a iako nije nikada ni pomišljala na odlazak iz Hrvatske, spletom okolnosti i pod utjecajem mobbinga koji je tada prolazila na radnom mjestu, odlučili su spakirati se i okušati se u švedskoj pustolovini. U studenom 2022. sa psom Lottom stigli su u Visby graditi svoj novi život. Iako im je prilagodbu olakšavala činjenica što je supruga čekao posao i što nisu dolazili u potpuno nepoznat im grad, Mateja se morala suočiti s velikim izazovom – učenjem švedskog jezika.
Kako je moja struka vezana uz odgoj i obrazovanje, bila sam svjesna toga da moram čim prije naučiti švedski kako bih mogla tražiti posao. Škola učenja jezika organizirana je odlično. Nastava se odvija svakodnevno po 4 ili 5 školskih sati. Sve materijale i tablet svi dobiju potpuno besplatno. No, govori se samo švedski, tako da ju je u početku teško pratiti pa sam ja paralelno upisala još i online tečaj koji je vodila jedna profesorica iz Hrvatske. To mi je dosta pomoglo jer mi je netko na mom jeziku objasnio gramatiku pa sam lakše pratila nastavu u školi. U početku mi se činilo da ga nikad neću savladati jer mi jednostavno ¨nije bio u uhu˝, ali zapravo sam ga učila solidno brzo, govori nam Mateja koja je ubrzo počela koristiti jezik u svakodnevnim situacijama, a uvelike i tijekom šetnji s Lottom. Budući da nije imala stalan posao, nego tek povremeno radila kao konobarica u restoranu u kojem je bio zaposlen i suprug, imala je dosta slobodnog vremena koje je provodila u sportskim aktivnostima, a trčanje po snijegu ubrzo je postalo dio njene svakodnevice. Vodila se izrekom Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin…, no primijetila je velike razlike u odnosu na Hrvatsku.
Šveđani nisu tradicionalni poput nas. Rijetko se formalno žene, a često žive u nevjenčanim zajednicama koje zovu ¨sambo˝.
Po cestama nema divljanja, ograničenja su stroga i moraju se poštivati. Pušenje je zabranjeno posvuda te dozvoljeno samo na potpuno otvorenim javnim površinama, primjerice trgovima. Konzumiranje alkohola dozvoljeno je samo u ugostiteljskim objektima, nikako na javnim površinama. U supermarketima možete kupiti samo pivo ili neki cider s malim postotkom alkohola. Sav drugi alkohol kupuje se u isključivo specijaliziranoj trgovini koja ne radi vikendom, govori nam Mateja. Takav način života prigrlili su i ona i njezin suprug, no ne krije da su uvijek bili vezani za svoju obitelj i svoju zemlju, pogotovo ona. Često se borila s nostalgijom, prilagodbom na drugačije vremenske uvjete i, priznaje, čim bi čula neku hrvatsku pjesmu, zaplakala bi. Kada se tome pridoda i činjenica da bi joj za dobivanje posla u struci bilo potrebno još barem dvije godine učenja jezika, nakon godinu dana donijeli su odluku o povratku u Hrvatsku. Ne mogu reći da mi je objektivno mnogo nedostajalo, suprug se zaista trudio da nam omogući sve što je mogao, ali meni je nedostajao taj neki osjećaj neovisnosti. Švedska je dosta skupa zemlja. Stanarine su visoke, hrana je jako skupa, benzin je najskuplji u Europi, a jedan smo posjet veterinaru, i to samo pregled i tablete protiv bolova platili 3000 kruna (gotovo 300 eura). Znam da ni u Hrvatskoj situacija nije bolja, ali u Hrvatskoj nismo bili podstanari i imali smo dvije pune plaće, tako da kad se podvukla crta, ispalo je da financijski nemamo mnogo više nego u domovini. Možda sam trebala biti strpljivija, upornija, ali eto…ta neka knedla bila je jača. Suprugu je bilo žao što se vraćamo, ali poštivao je moju odluku, iskrena je Mateja.
No kada danas gleda na cijelu tu pustolovinu, ističe kako bi je uvijek ponovila. Otkad smo se vratili, moram priznati da iskreno patim za švedskom čistoćom, za sigurnošću pješačkih staza i srce me boli kad vidim da je moja Rijeka tisuću svjetlosnih godina od toga. Ipak, po povratku smo oboje unutar mjesec dana počeli raditi. Meni se napokon pružila prilika da radim u struci i stvari su se vrlo brzo i jednostavno opet nekako posložile. Inače sam cijeli život provela u roditeljskoj kući u Rijeci u kojoj i danas živim sa suprugom, pa je taj odlazak u Švedsku bio i izlazak iz moje zone komfora i mislim da sam zbog njega postala zrelija. Oduvijek imam manjih problema s anksioznošću i ponekad mi je teško obratiti se nekome nepoznatom za pomoć, a ondje je bilo situacija da sam morala. Jednostavno, napokon sam se u tim nekim situacijama morala osloniti sama na sebe, zaključuje Mateja Mavrinac Martinčić. Na drugi kraj Europe preselila se Kristina Petrović koja već nekoliko godina živi i radi u Njemačkoj kao odgojiteljica u vrtiću. Ova 37-godišnjakinja se prije desetak godina uputila se u mali grad Eislingen, a da bi joj početak bio lakši, već je i prije polaska počela učiti njemački jezik.
Mislila sam da sam ga usvojila na razini sporazumijevanja, no po dolasku sam se susrela s tamošnjim dijaletkom, Schwäbisch. Na to nisam bila spremna i to je bio veliki izazov, govori nam Kristina koja je u tom trenutku s jedne strane osjećala uzbuđenje i ponos jer se odvažila na tako veliki korak, a s druge strah i nesigurnost. Po dolasku je odmah upisala tečaj njemačkog jezika i trudila se koristiti ga u svakodnevnim situacijama. Smatram da je to ključno ako se netko želi uklopiti. Na početku mi je bilo teško, bila sam jako nesigurna i to me sputavalo. Prvih nekoliko godina radila sam kao učiteljica hrvatskoga jezika pa baš i nije bilo prilike na poslu koristiti jezik. Posao u njemačkom vrtiću bio je prekretnica. Svakodnevni razgovori i iskustva natjerali su me da ga koristim svakodnevno i sa sve manje straha. Baš tada sam napravila najveći napredak, govori nam Kristina. Osim jezika, veliki joj je izazov bio i prilagoditi se na kulturalne razlike. Kako nam kaže, posebno joj je nedostajalo ono naše spontano Ajmo na kavu, no znala je da je na njoj prilagoditi se tuđoj kulturi, a ne da se Njemačka prilagođava njoj. U početku mi se činilo da su razlike među našim kulturama ogromne. Njemačka kultura puno je formalnija i organiziranija. Ljudi su vrlo točni i drže se dogovora, nisu tako otvoreni i društveni kao mi. S vremenom sam upoznala dosta Nijemaca i zapravo jesu i oni društveni i topli te su zaista spremni pomoći. Ipak, spontanosti im i dalje nedostaje. Budući da radi u odgojno-obrazovnom sustavu, iz prve ruke može vidjeti i razlike u odnosu na Hrvatsku.
Djeca od malih nogu uče biti samostalna. Vrtići i škole naglašavaju praktične vještine i odgovornost. U Hrvatskoj smo više fokusirani na teoriju i ocjene. U Njemačkoj djeca ranije razvijaju neovisnost i socijalne vještine.
Kristina je u Njemačkoj našla svoju sreću, udala se i postala mama. Našla je svoje sretno mjesto i ne krije koliko je ponosna na sebe, i to s pravom. Usudila sam se izaći iz zone ugode i krenuti u nepoznato. Sve prepreke, i privatne i poslovne, pretvorile su se u lekcije iz kojih sam izašla jača i sigurnija u sebe. Da, ponovila bih sve to jer me oblikovalo u osobu kakva sam danas. I da, promijenila sam se. Kristina koja je krenula preko granice bila je puna strahova i pitanja ‘što ako’, više se oslanjala na druge, a danas sam puno samostalnija i sigurnija u sebe. I nikada sretnija, zaključuje Kristina Petrović.
Otvorenost i liberalnost bez miješanja u tuđe živote
Šveđani su izuzetno otvoreni i liberalni. Nitko se nikome ne miješa u život. Apsolutno ih nije briga kako izgledate, kako ste odjeveni niti s kim živite.
U daleko većem broju ostaju u dobrim odnosima s bivšim partnerima, a djeca ranije napuštaju roditeljske domove i ranije se osamostaljuju. Dijelom je to zbog uvjeta koji im to omogućuju, a dijelom i zbog toga jer su manje sentimentalni nego mi.
Kristina: Nisam bila spremna na dijalekt Schwäbisch
Druga velika razlika koju sam primijetila kad sam počela raditi za njemačkog poslodavca je odnos prema zaposlenicima. U Njemačkoj se više cijeni radnik jer nije lako naći radnu snagu, pa se trude zadržati ga. Također, radnička prava se više poštuju, trud je prepoznat i ponekada i posebno nagrađen. Nikada nisam imala osjećaj da me se uzima zdravo za gotovo, iskrena je Kristina.
