Priznati poraz nikad nije lako, ali upravo sam se tako osjećala dok sam letjela iz Dublina za Zadar. S kartom u jednom smjeru – poražavajuće i ponižavajuće. Ipak, bio je to najbolji potez za mene.

Shvatila sam da ne želim raditi nešto što ne volim i što me ne zanima – ne želim već u dvadesetima odbrojavati dane do mirovine, već želim to što volim raditi do kraja života.

Naravno da to sve nije nemoguće ostvariti i u Irskoj, ali nisam više željela trošiti vrijeme jer ono je jedina neprocjenjiva valuta. I sve više i više sam svjesna toga. Vratila sam se zbog tog razloga – mogu se odmah vratiti natrag poslu u struci i onome što me čini sretnom. I nastaviti s potragom svog mjesta u bijelom svijetu jer to je i dalje moj plan. Samo što ovaj put ne kanim ići naslijepo, nego samo na sigurno. A to bi moglo potrajati.

Zlato Iris u potrazi za irskom srećom: Ono kad (ni)je u šoldima sve

Zauvijek bih žalila da nisam otišla i probala započeti život negdje drugdje. Stvarno ne žalim ni za čime jer iz svega i dobrog i lošeg nešto se uvijek može naučiti – ako smo spremni na to.

Irskoj sam itekako zahvalna jer sam upoznala fenomenalne ljude koje ću čitav život nazivati prijateljima. Isto tako, upoznala sam samu sebe puno bolje i napokon shvatila što to ja želim od života.

I to je ono što je najbitnije – okružiti se dobrim ljudima jer oni čine razliku u svemu. Kako u Irskoj, tako i u Hrvatskoj.



Moja priča s Irskom nije gotova. Vraćam se u svibnju turistički, odnosno u posjet prijateljima, a prijateljice s posla i ja već planiramo vikend u Budimpešti najesen da se ponovno vidimo. I to je ono što je najbitnije – okružiti se dobrim ljudima jer oni čine razliku u svemu. Kako u Irskoj, tako i u Hrvatskoj.

Čitav taj dan moje emocije bile su izmiješane. Bila sam presretna jer ću napokon vidjeti roditelje i prijatelje, ali tužna jer se nisam željela vratiti na ovaj način. Međutim, život ide dalje, pa tako moram i ja. Pišući ovo prošla su tri tjedna otkako sam se vratila i stvarno osjećam kako je to bila prava odluka za mene i kako ponovno dišem punim plućima.

Dublin Iris u potrazi za irskom srećom: Ono kad sam napokon pronašla posao

Rekla sam da više savjete neću ni primati ni davati. Ali ako postoji netko tko je čitao moje riječi i dojmove u obliku ovih kolumni, nadam se da sam barem malo pomogla u nekom obliku. Sva su životna iskustva individualna, ali uvijek se iz tuđih pogrešaka, pokušaja i pobjeda može nešto naučiti i primijeniti u vlastitoj sadašnjosti i budućnosti.

Što je sljedeće za mene? Na prvom je mjestu posao i vraćanje u neku rutinu koja mi već pomalo nedostaje, a ostalo ću pustiti da sve sjedne na svoje mjesto. Ništa više ne forsiram. Naravno da planovi i želje postoje, ali isto tako se oni i mijenjaju. Toga sam svjesna. Jer jedina konstanta u životu je promjena.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju