Autorica proslavljene knjige „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ nikada nije krila da je njezin put do uspjeha bio popločen trnjem. Već u svome prvijencu po prvi put govori o silovanju koje je doživjela kada joj je bilo samo sedam godina, o tišini koja je uslijedila nakon toga i o svemu što je morala proći da bi postala bolja verzija sebe. U ovom pak dijelu memoara sve što joj se dogodilo oslikava iz perspektive svog odnosa s majkom.
Postupno upoznavanje majke
Njihov odnos nije bio nimalo idiličan. Štoviše, kada su joj bile svega tri godine, a njezinom bratu pet, roditelji su okončali svoj brak i poslali ih na američki Jug da ih odgaja očeva majka, njihova baka. U njoj je Maya prvi put upoznala značenje majčinske figure. Iako je nikada nije grlila niti joj govorila da je voli, već se najveći iskaz njezine ljubavi očitovao u hvaljenju unuke pred susjedima, Maya je znala da na svoju baku uvijek može računati.
Knjigu je napisala kako bi „istražila neke od načina na koje ljubav liječi i pomaže ljudima da dosegnu neslućene visine i uzdignu se iz neizmjernih dubina“.
Međutim, u godinama njezinog i bratovog djetinjstva američki je Jug gorio pod rasnom segregacijom. Za Mayu i njezinog brata, kao Afroamerikance, ondje je postalo preopasno pa je odlučeno da se vrate svojoj majci.
Maya je tada imala 13 godina, a kada je po prvi put nakon dugo vremena vidjela svoju majku, nije je prepoznala. Smatrala ju je damom koja ne može biti majka, pa joj i nadjenula nadimak Dama. No tijekom narednih godina njihov se odnos počeo mijenjati, a najveću podršku do tada Maya je osjetila kada je u dobi od 17 godina rodila dijete, plod jednonoćne avanture. Iako su imale svoje prepirke i neslaganja, postavile su čvrste temelje za razvoj uzajamnog poštovanja i ljubavi.
U knjizi pratimo i čitav niz dogodovština koje su Mayu upisale na kartu američke kulture: od rada u noćnom klubu, kuhinji, pa sve do uloge u operi „Porgy i Bess“, uspješnih redateljskih i producentskih projekata, filmova i emisija pa do pozicije redovite sveučilišne profesorice. Kako je već u djetinjstvu iskusila kakav je osjećaj biti ne samo žena, nego i podcijenjena žena afroameričke rase, nipošto nije htjela da i druge žene to iskuse. Čitavog se života borila za njihova prava, sudjelovala u radu Pokreta za građanska prava te osvojila niz priznanja i nagrada. Našla se i u "Pričama za laku noć za mlade buntovnice" kao uzor mnogim djevojlicama.
Maya je bila velik izvor nadahnuća za Oprah Winfrey.
Ipak, ako je suditi prema ovoj knjizi, najveća joj je nagrada bila to što je uspjela ostvariti odnos s majkom za koji je mislila da se nikada neće realizirati. Na njezinu je pomoć svesrdno mogla računati i tijekom bivanja u nasilnoj vezi, braka s muškarcem bijele rase, kao i tijekom svih svojih poslovnih projekata.
Rečenica koju joj je majka jednom uputila, vječno ju je inspirirala i vodila kroz život: „Dušo, malo sam razmišljala, i sad sam sigurna u to. Ti si najbolja žena koju sam ikad upoznala“. Pritom se nije zanosila tom mišlju i imala o sebi narcisoidno mišljenje, nego joj je više od svega bilo stalo do toga da spozna istinsko značenje riječi „majka“.
Nadahnuće ženama
Pisana pitkim i jednostavnim rečenicama, podijeljena u kratka poglavlja, ova će vam knjiga otvoriti ne samo vanjski svijet toliko mnogo puta citirane književnice, nego i otkriti čitavu paletu njezinih htijenja, nadanja i teških životnih borbi koje je mlada Afroamerikanka morala proći.
Od prve afroameričke kondukterke do ikone kulture, Maya je prošla težak život.
Ujedno nam svima može biti inspiracija za poboljšavanje odnosa bilo s majkom ili nekim drugim članom obitelji, ali i uzor koji će nam pokazati da nema toga što žena ne može učiniti kada tako odluči, koliko god se činilo nemogućim.
Kao što na koncu kaže i sama Maya Angelou, knjigu je napisala kako bi „istražila neke od načina na koje ljubav liječi i pomaže ljudima da dosegnu neslućene visine i uzdignu se iz neizmjernih dubina“.
Knjiga je izdana u biblioteci Čitaj knjigu izdavačke kuće Iris Illyrica, a s engleskog ju je prevela Martina Baričević.
