Njezin je glas odzvanjao svjetskim pozornicama, bila je smatrana najboljom interpretatoricom tragičnih junakinja Wagnerovih djela, prema njoj je nazvan slap na Plitvičkim jezerima, a ujedno je i jedna od rijetkih umjetnica koja je za svog života dobila priznanje u vlastitoj domovini. Ona je bila Milka Trnina, jedna od najvećih hrvatskih opernih diva.
Milka je rođena 19.12.1863. u prosječnoj seljačkoj obitelji u Donjem Sipu, mlinarskom otočiću u Vezišću u Moslavini. U rodnom listu stoji njezino ime Katarina, a kako ju je majka kasnije od milja prozvala Milkom, to je ime zadržala i nakon smrti svojih roditelja već u djetinjstvu.
Tada su je pod svoje okrilje uzeli hrvatski književnik i političar Janko Jurković, inače brat Milkine majke, i njegova supruga Laura te je doveli u Zagreb. U njima je mlada Milka našla druge roditelje, a posebno je bila vezana za, kako ju je zvala „teticu Lauru“.
Otkrila je obiteljska prijateljica
Njezin talent pjevanja nije mogao biti sakriven pa ju je, dok je pjevušeći kratila dane, otkrila Ida Wimberger, privatna nastavnica pjevanja i prijateljica obitelji Jurković. Upravo će se ta povezanost pokazati ključnom za Milkine glazbene početke.
Nastupala je na krunidbi cara Nikolaja II.
Mlada Milka tada je pohađala Idinu školu, a svoj prvi veliki nastup imala je sa samo 16 godina u Narodnom zemaljskom kazalištu. Publika je bila oduševljena njezinim pjevanjem te im je bilo teško povjerovati da joj je samo 16 godina. Zanimljivo je da je u publici tada sjedio i književnik August Šenoa, koji je Jurkoviću odmah savjetovao da je pošalje na Konzervatorij u Beč kod Josepha Gänsbachera, najboljeg učitelja pjevanja ondašnje Europe. Ostalo je povijest.
Milka je počela upoznavati poznate glazbenike, putovati Europom i spoznavati jedan sasvim novi svijet. No pritom nije bila nimalo zanesena nenadanim uspjehom. Uvijek joj je rad bio na prvom mjestu. Na svakom je satu pjevanja željela biti što bolja te je svojoj novoj ulozi pristupala vrlo studiozno.
Štoviše, često je bila vrlo kritična prema samoj sebi. Primjerice, na svom debitantskom nastupu kad se nakratko vratila iz Beča i igrala Ameliju u Verdijevu Krabuljnom plesu u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu, podigla je publiku na noge, ali ona nije bila zadovoljna. Smatrala je da nije dala sve od sebe.
Deseci uloga diljem svijeta
Okušala se i u ponešto drugačijem stilu pjevanja, no uvijek se nanovo vraćala Verdiju, Mozartu, Beethowenu i Wagneru. I upravo će Wagner obilježiti njezinu karijeru, koju je u pravom smislu započela nakon što je potpisala ugovor s Operom u Leipzigu netom nakon stjecanja diplome kao najbolja u klasi.
Njeno ime nosi slap na Plitvičkim jezerima, a navodno je i čokolada Milka nazvana prema njoj jer je zet vlasnika tvornice bio njezin veliki obožavatelj.
U godinama koje su uslijedile ostvarila je izuzetne uloge igrajući Elsu u Lohengrinu i Paminu u Čarobnoj fruli, Leonoru u Trubaduru, Rachel u Halevyjevoj Židovki, Mozartovu Prvu damu Kraljice noći, Groficu i Donnu Annu, Wagnerovu Evu u Majstorima pjevačima, Berthu u Meyerbeerovu Proroku, Agathu u Weberovu Strijelcu vilenjaku, Leonoru u Fideliju, Micaelu u Carmen i brojne druge.
Osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća imala je prosječno šezdesetak nastupa godišnje, a njemački car Wilhelm II. angažirao ju je za nastup na koncertu pred ruskim carskim parom prigodom krunidbe cara Nikolaja II.
Otisnula se i preko Atlantskog oceana, a sav je taj uspjeh tijekom godina bio zapažen i na našim prostorima. Upravo je zato 1895., nakon što se Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu uselilo u novu zgradu, bila pozvana da odigra nekoliko uloga.
Novine su zabilježile doček kakav se ne pamti za neku umjetnicu prije nje. Kako pišu, redala su se slavlja njoj u čast, dodjeljivale se povelje i vijenci, a i jedan slap na Plitvičkim jezerima nazvan je njezinim imenom.
Povukla se na vrhuncu karijere
Međutim, nakon 24 godine sjajne karijere jedna slučajna prehlada imala je posljedice zbog kojih se morala povući. Naime, navodno joj je jaka prehlada uzrokovala treperenje facijalnog živca, zbog čega joj se posljedično podigla gornja usnica. U životu operne pjevačice to predstavlja ozbiljan problem te je Milka znala da više neće moći dati najbolje od sebe.
Povukla se na vrhuncu karijere zbog problema s facijalnim živcem.
Kako nikada nije pristajala na ništa manje od savršenstva, 28. svibnja 1906. otpjevala je posljednju predstavu u Covent Gardenu.
Nakon 1200 nastupa povukla se sa scene. No svoje bogato znanje nastojala je prenositi i studentima, a nakon tri godine predavačke karijere u New Yorku trajno se preselila u Zagreb.
Ostala je upamćena kao najveći vagnerijanski sopran svih vremena, a osim njezine vrsne izvedbe oduševljavala je i njezina predanost radu. Kako je pisala kritika, ostvarenja te izvanredne pjevačice objave su savršene umjetnosti. I upravo zato Milki Trnini dugujemo trajno sjećanje.
