Da mi je tko prije desetak godina rekao kako ću svoje kasne dvadesete dočekati s viškom kilograma, rekla bih mu da razmisli još jednom. I to ne zato što sam mislila da imam predivnu figuru, nego zato što sam cijelog života bila mršavica.

Najmršavija djevojčica u razredu tijekom cijele osnovne i srednje škole, a jela sam koliko sam htjela. Teta je bila ljubomorna na mene i u šali govorila kako se ona udeblja i od zraka. Mogla sam nositi svu odjeću koju sam htjela. Jednako je bilo i s prvim godinama studiranja.

Dakako, tada mi se prehrana drastično pogoršala i više nije bilo maminih finih jela na žlicu, ali to se i dalje nije vidjelo na mojoj figuri. Pri samom kraju fakulteta imala sam možda dva-tri kilograma više nego u gimnaziji. OK, ništa strašno. Preuzela sam svoju diplomu i krenula dalje.

Hrana – jedini prijatelj
No tada se dogodio život. Završilo je razdoblje u kojem mi je sve više-manje išlo od ruke i nastupila brutalna stvarnost. Nemogućnost pronalaska posla nakon stručnog osposobljavanja, financijski problemi, velike obiteljske drame i brojne druge okolnosti odjednom su se srušile na mene. Istodobno.

Prijateljice iz djetinjstva u međuvremenu su, naravno, izgradile svoj život, bilo ovdje ili pak otišle trbuhom za kruhom u Europu. Dečko je bio udaljen 200 kilometara. U obitelji nisam imala s kime razgovarati o onome što me muči. Jednostavno nisam mogla vjerovati da mi sada ovako izgleda život nakon što sam cijeli život bila "idealna kći, učenica i studentica".

Nemogućnost pronalaska posla nakon stručnog osposobljavanja, financijski problemi, obiteljske drame i brojne druge okolnosti odjednom su se srušile na mene. Utjehu sam pronašla u hrani.



Dakako, utjehu sam pronašla u hrani. I to onoj jeftinoj, nekvalitetnoj i brzoj. Samo pripremanje obroka zaokupilo me. Odlazak pješice do dućana bio mi je ispušni ventil i odmak od kuće. To je bilo sat-dva u kojima sam mogla ne misliti ni na što drugo. Kada bih sjela ispred računala i počela jesti ono što sam kupila ili pripremila, bila sam prividno sretna. Osjećala sam se mirno. Problemi su nestali na nekoliko minuta.

I onda šok...
No kako sam inače od onih koja i uz pun ormar nosi nekoliko omiljenih komada odjeće, nisam ni primijetila neku veliku razliku na svome tijelu. Kilogram gore-dolje nije mi predstavljao neki problem.

Sve dok jednom usred zime nisam pospremala ormar, gledala što ću baciti, što ću donirati i slično. Pokušala sam navući traperice koje sam nosila cijelo prethodno ljeto. Jedva sam ih navukla preko bokova. Kopčanje nije dolazilo u obzir. Slično se dogodilo i s drugom odjećom. Rukavi su mi postali sve tješnji. Nisam mogla zakopčati košulje. Znojila sam se u svemu. Nošenje pripijenih majica nije dolazilo u obzir. Ukratko, samo su mi još cipele bile po mjeri.

Muke u kabinama

Već mi je tada bilo jasno da hitno moram nešto promijeniti, no u tom trenutku trebala sam i neku odjeću jer više doslovce nisam imala što odjenuti. I tu su počele kalvarije po dućanima. Znate li koliko je teško u trgovinama naći nešto za sebe kada više ne nosiš veličinu 34 ili 36? Sve je bilo ili crop ili prozirno ili pripijeno uz tijelo. Hlače ili skinny, ili poderane, ili ovo, ili ono...

O ogledalima i rasvjeti u kabinama za presvlačenje da ni ne govorim! Zar ne bi ona trebala na neki način prikriti naše nedostatke i nagnati nas da pokupujemo sve s polica? Hm, barem bih ja tako razmišljala da sam voditeljica prodaje... Ovako su me samo natjerali u očaj i plač.


OK, što sada? Ne mogu vječno kupovati novu odjeću

Nakon mukotrpne potrage našla sam nekoliko komada odjeće, ali ubrzo je i veličina koju sam tada nosila u nekim trgovinama postala itekako tijesna. I tu sam pukla. OK, T., dokle ćemo tako? Ne bi li bilo bolje taj teško zarađeni novac uložiti u nešto što voliš, u daljnje usavršavanje, štednju za budućnost? Da, neki mali glasić mi je govorio da itekako bi.

Ustani, odustani, ustani
I tako sam čvrsto odlučila da počinjem vježbati. Hm, čvrsto... Nije mi smetalo tih nekoliko kilograma viška, ali mi je bilo dosta te muke s odjećom. Našla sam brojne vodiče za vježbanje na internetu i naučila što je donkey kick, što je plank, što je jumping jack.... Iako sam prvih nekoliko dana bila potpuno izgubljena u moru novih izraza.

Ne, nisam jedna od onih koja svakodnevno jede avokado i chia sjemenke, ali ako možeš naručiti kavu bez šećera ili uzeti zrnati sir umjesto namaza od vrhnja, zašto ne?



Istodobno sam unijela i brojne promjene na svim drugim poljima života i činilo se da je život nekako postao bolji. Ali kako to već biva, dovoljna je sitnica da sve pođe po zlu, pa je tako prestalo moje vježbanje i vratilo se prejedanje.

Tada sam shvatila da zdravi način života nije nešto što odradiš dva-tri mjeseca, skineš kilograme i onda navališ na pizzu, nego da je to način života na koji se dugoročno obvezuješ.

I tako sam opet, po tko zna koji već put, počela vježbati. I za sada mi ide dobro. Izbacila sam koliko sam god mogla šećera, što nije nimalo lako jer se taj vražićak krije u svemu (čak i u umaku od rajčice!), smanjila ugljikohidrate i bacila se na vodu i zdravije varijante hrane koju sam inače jela.

Ne, nisam jedna od onih koja svakodnevno jede avokado i chia sjemenke, ali ako možeš naručiti kavu bez šećera ili uzeti zrnati sir umjesto namaza od vrhnja, zašto ne?

Nestao je koji centimetar, ali čeka me još dugačak put prije nego što budem mogla zakopčati one traperice. Ipak, više od svega veseli me to što se sada mogu popeti po stepenicama a da se ne onesvijestim na vrhu i to što svome psiću mogu dobacivati lopticu bez hiperventilacije, hehe!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju