Još uvijek si mi pod Recent calls. Toliko je svježe to što te nema. Toliko je nezamislivo da je taj recent call bio zadnji. Sjećam se da sam te nazvala dok sam vozila, čisto da te čujem. Rekao si da si ok, ali ovaj put smo pričali puno kraće nego inače.
Bio si nekako nervozan, a ja sam to pripisivala nezgodnom trenutku u kojem sam te uhvatila. Tu večer završio si na hitnoj jer više nisi mogao disati od količine nakupljene vode u tijelu. Sutra ujutro, na moj imendan, rekli su da se pripremimo na najgore.
Najgore je došlo, a tad ja nisam mogla disati od boli. Mislila sam da će me tuga ugušiti. Evo moram i tekst prekinuti jer uskoro od suza neću vidjeti ekran… Obrisala sam suze, ispuhala nos opet. Dolazi mi u valovima taj napadaj tuge.
Nisam bila tvoja rođena kćer, ali kao da jesam. Kroz sve najbitnije točke mog života ti si bio tu, dok su moji roditelji već debelo ležali ispod zemlje. Bio si svjedok mene koja se mijenjam, od male curice do ozbiljne žene. Kad smo bili siromašni i nismo imali za lampu da mogu čitati po noći, ti si je sam napravio u radioni. Nikad je nisi bacio, neću ni ja.
Dočekao si i moju kćer, pokazao si tu lampu ljetos i njoj. Mojoj si kćeri dida. Nasmijao bi se kad bi rekli dida Zoran, ali fućkaš DNK.
Gledam vaše slike i oboje se smijete. Nimalo ne nalikujete jedno drugom, ali smijete se oboje. Na svakoj slici čujem tvoj osmijeh. Još uvijek ga čujem. Nadam se da ga neću zaboraviti. Mamin osmijeh više ne mogu čuti, tijekom godina taj je zvuk ispario iz moje memorije. Čujem tek neke njezine riječi, u bljeskovima.
Sad mi je žao što mi nikad nisi poslao glasovnu poruku iako ja mrzim glasovne poruke. Ali voljela bih sad da imam negdje spremljen tvoj glas. Uvijek me umirivao. Ti me nikad nisi osudio, nikad ne podržao, nikad rekao nešto krivo.
Kad je mama umrla, nije imala mobitel. Samo je kućni bio označen kao mama. Nije bilo poruka na mobitelu da ih čuvam, tek glas. Kućni se broj otkazao, ja sam promijenila mobitel i više nikad u njemu nije pisalo mama.
A sad imam tvoj broj. Tvoje poruke. Još uvijek si mi prijatelj na Facebooku. Ne znam što da radim s tim. Voljela bih sve to zadržati, a opet svaki put kad opet shvatim da te nema, razdijeli mi srce na pola. Jer jutros sam umalo stisnula tvoje ime pod Recent calls.
Da se nisam slomila i odustala, vjerojatno bih čula kako korisnik trenutno nije dostupan. Trenutno, rekao bi taj nepoznati tuđi glas kojeg je telekom odabrao da govori umjesto svih nedostupnih ljudi. Samo što je sad trenutno postalo vječno.
Volim te imati pod Recent calls. Ali znam da će i to nestati. Zamijenit će te na ekranu neki drugi ljudi. Oni koji te nikad zapravo ne mogu zamijeniti. Na poslu smo svi zamjenjivi, ali u životu ne.
Umro si u novogodišnjoj noći. Deset minuta prije ponoći, da ostaviš smrt u prošloj godini. Da nam ne uništiš novu.
Umro si kući, u krugu obitelji. Pored djece koja nisu bili tvoja djeca, ali zapravo svi jesu. Ne samo ja. Još u bolnici su nas pitali tko smo ti mi, a tko si ti nama. Bio si nam sve, i tata i dida i stric.
Sad ležiš pored moje mame. Samo zbog vas dvoje se nadam da stvarno postoji ona duša koja teži osam grama koja negdje ode iz fizičkog tijela. I da si se sudario s njom, napokon u vječnosti.
Ja ću te možda ipak nekad još nazvati na telefon. Pa kad mi glas kaže da si trenutno nedostupan, nasmijati se. Prevest ću si to kako ćemo se jednog dana ponovo sresti.
Do tada, pozdravi mi mamu.
