„Dragi dnevniče...“ Ovom je rečenicom započinjao zapis u našim dječjim i tinejdžerskim danima. Svome smo dnevniku, redovito zaključanom ključićem koji je bio sakriven na samo nama znanom mjestu, povjeravali sve one tajne o tome kako nas je onaj dječak iz 6.a pogledao, kako je bilo na izletu, što smo radile tijekom ljeta s prijateljicama i slično.
Vremena su se značajno promijenila i više nismo tinejdžerke, no zapisivanje vlastitih misli danas se smatra sve cjenjenijom terapijom.
Štoviše, u posljednjih dvadesetak godina postoje samo pozitivna istraživanja o vođenju dnevnika u odrasloj dobi. Sva ona redom navode dobrobiti zapisivanja vlastitih misli u sklopu holističkog pristupa liječenju bilo koje bolesti. Naime, prilikom zapisivanja rukom aktivira se lijeva strana našeg mozga, poznatija i kao ona koja krije kreativnost i osjećaje.
Kada se ona aktivira, uranjamo u svijet nekih sasvim novih informacija i saznajemo nove stvari o sebi, nerijetko one kojih uopće nismo bili svjesni. Pisanje donosi svojevrsnu jasnoću kojom bolje upoznajemo sebe, a time ujedno i smanjujemo razinu stresa kojoj smo gotovo svakodnevno izloženi.
Prilikom zapisivanja rukom aktivira se lijeva strana našeg mozga, poznatija i kao ona koja krije kreativnost i osjećaje.
No nije slučajnost što se baš pisanje smatra terapeutskom aktivnošću. Naime, još se od nižih razreda osnovne škole, kada dijete nauči pisati, ta aktivnost koristi kao način razrješavanja konflikata, poslagivanja vlastitih misli i osvještavanja detalja prilikom, primjerice, čitanja neke priče ili neliterarnog teksta. I upravo se takav način razmišljanja prenosi i u naše odrasle dane.
Kada je pak riječ o pisanju dnevnika, preporuča se pisanje rukom i kemijskom, nikako na računalu ili raznim aplikacijama kojih, doduše, ima u izobilju. Kada pišemo rukom, spajamo svoju tjelesnu i psihičku djelatnost u jedno, te si dopuštamo i zaustavljanje u procesu oblikovanja poruke. Pratimo pokrete vlastite ruke, a oblikovanjem riječi naše tijelo pamti poteze i time sam sadržaj dulje ostaje u našim mislima.
Odakle krenuti?
Možda mislite da je vođenje dnevnika u ovoj dobi ludost, no ako si date samo tjedan-dva probnog perioda, moguće je da ćete već primijetiti značajne promjene u svome razmišljanju i ponašanju.
Sve što vam treba su bilježnica i kemijska olovka i već možete krenuti.
Deseci istraživanja pokazali su dobrobiti vođenja dnevnika.
No kako biste bili sigurni da to neće biti samo jednokratna aktivnost, postavite samoj sebi određena pravila. Primjerice, možete odrediti kada ćete pisati, koliko ćete pisati i što ćete pisati.
Možete pisati o tome kako se osjećate, što ste novo naučili o sebi u proteklom tjednu, što biste voljeli ostvariti u bližoj budućnosti. Zapišite što ste noćas sanjali, kako biste samome sebi pojasnili te snove, kako ste se pritom osjećali. Zapišite kako se osjećate upravo u ovom trenutku, koje vam misli dopiru dok gledate u papir. Čak i ako vam glavom prolaze misli poput „Nemam pojma što zapisati“, i to je početak. Opustite se i prepustite praznom papiru.
Ako se pak budite vrlo rano i možete izdvojiti nekoliko minuta samo za pisanje, posegnite za tzv. jutarnjim stranicama. Njih je prvi put spomenula Julia Cameron u svojoj knjizi „Umjetnikov put“. Ta ideja nalaže da baš svakog jutra, čim ustanete, ispišete tri stranice misli koje vam prve padaju na pamet.
Da, početak ovakve vrste terapije može biti zastrašujuć. Nije nimalo jednostavno sebi priznati, a ponajmanje staviti na papir, vlastite strahove i svoje mane, no tu smo da učimo.
Vođenjem dnevnika može se steći dobar uvid u to gdje se trenutno nalazimo u životu i čemu težimo. Zapišite svoja nadanja, manifestirajte budućnost koju želite, a nakon nekog vremena možete se vratiti prošlim stranicama te vidjeti koliko ste napredovali u psihičkom ili fizičkom smislu.
S vremenom vam ovo može postati omiljeni oblik terapije. I što je najbolje, potpuno je besplatan.
