Na brisanom polju značenja koje vjetrovi nose u kovitlacima uraganske potrošnje moda se grčevito drži privida važnosti i autentičnosti često udarajući glavom u zid moralnih utvrda koje na reakcionaran način zastupaju pravo na postavljanje granica dobrog ukusa.
Kako bi stvar bila gotovo bureleskno groteskna dobar ukus štite upravo oni koji ga beskrupulozno destruiraju prostituiranim strategijama privlačenja pažnje čiji je ekskluzivni cilj: novac, bogatstvo i profit pa ako je potrebno biti angažirani aktivist, bit ćemo baš to, a ako je in biti dekadentan - što da ne!? Pri tome je vrlo bitno uzeti u obzir prirodnu povezanost mode s fetišizmom - jer što najbolje draži naše želje ako to nije čežnja za objektima kojima pridodajemo posebnu emotivno estesku vrijednost, bilo da se radi o automobilima, cipelama, čarapama, parfemima, donjem rublju, dijamantima... vestama!
Na korak smo u tami naših poriva, isto tako na korak smo u svjetlu čistog poetskog zanosa; i sve smo to mi u kolopletu relacija koje u umreženom svijetu a traže instantnu konzumaciju i gratifikaciju. Tijek vremena koje zauzima fizičku dimenziju pretpostavlja, unatoč tehnologiji, strpljivost i izgradnju odnosa: između nas, između nas i prirode, nas i životinja, nas i okoliša, nas i sebe, nas i naših, i vaših. U tom procesu je susret moćno sredstvo komunikacije i ostvarivanja bliskosti. Upravo je ostvarivanje bliskosti tema kojom se bavi ova kolekcija: odjeća je ovdje metafora nečeg što nam je materijalno najbliže tijelu, multifunkcionalna je, ali i prenosi poruku, komunicira.
U okolnostima u kojima nema apriornih vrijednosnih sudova, mogla bi poslužiti kao jezik pregovora i razumijevanja no, u kontekstu kulturoloških diktata, pozicionira i distancira. Pomaknemo li ju u polje spontanog doživljaja susreta s drugim ili drugačijim otvaramo mogućnost interakcije i upoznavanja, možda i razumijevanja, a na koncu i zbližavanja. Kolekcija Nataše Mihaljčišin je ženska što nikako ne znači kako je u smislu spola strogo određena, referira se na različite modne izraze ženskosti i, u tom smislu, poigrava s njihovom interpretacijom. Mahom se radi o ručno izrađenim pletenim, kukičanim i izvezenim komadima odjeće s elementima dekonstrukcije i rekonstrukcije.
Kobila Korina koja se na fotografijama pojavljuje kao model je, zapravo, poveznica i simbol ostvarivanja čistog odnosa s drugim: susretanja! S modom se, kao i Korina, prvi put na ovom snimanju susrela i Andrea koja jaše od svoje šeste godine - odkad je sama mogla nositi sedlo što je bi presudan kriterij za ostvarivanje njene, oduvijek prisutne, ljubavi prema konjima.
