Rođena je u Venezueli u libanonskoj obitelji, odrasla u Los Angelesu, a kasnije je obnašala ulogu američke veleposlanice u Hrvatskoj na prijedlog bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena. U našoj je zemlji provela godinu dana tijekom koje je, kako sama kaže, procvjetala.
No kako je zapravo tekao njezin put od imigrantice do prestižne političke titule i žene koja danas živi svoj život punim plućima kao uzor mnogima od nas?
Moj put nije bio linearan, i važno je to naglasiti. U Sjedinjene Američke Države došla sam kao mala djevojčica. Moji roditelji nisu završili fakultet, i sve što smo izgradili zahtijevalo je naporan rad i vjeru. Karijeru sam započela u lokalnoj upravi u Los Angelesu, kasnije sam prešla u privatni sektor i vođenje neprofitnih organizacija, a na kraju me predsjednik Joe Biden nominirao za američku veleposlanicu u Hrvatskoj.
Na svakoj razini priprema je bila važna. Važna je i sposobnost, ali i hrabrost – hrabrost reći "da" prilikama koje su veće od vas. Postati veleposlanicom nije bio samo profesionalni uspjeh, već i duboko osobno iskustvo. Kao imigrantici koja je odlučila postati američka državljanka, prisega na obranu Ustava imala je ogroman značaj, započinje svoju priču.
Ne skriva da joj je na tom putu najveći izazov bio uskladiti ambiciju s majčinstvom i brakom. Biti prisutna majka svojoj dvojici sinova i predana partnerica svom suprugu, dok je vodila zahtjevna profesionalna okruženja, zahtijevalo je stalnu prilagodbu, a to je nešto o čemu se možda nedovoljno govori.
Liderske uloge uključuju duge radne sate, putovanja i visoka očekivanja. Obitelj zahtijeva prisutnost, strpljenje i emocionalnu dostupnost. Upravljanje i jednim i drugim bez gubitka sebe ne dolazi samo od sebe. Potrebna je disciplina, komunikacija i spremnost na postavljanje granica, ističe Nathalie.
Taj predan rad doveo ju je i do pozicije prve venezuelsko-američke veleposlanica u američkoj povijesti, te do prve američke veleposlanice u Hrvatskoj. Kako sama kaže, predstavljanje Sjedinjenih Država u inozemstvu znači promicanje politike, jačanje saveza i promicanje demokratskih vrijednosti, a ta misija nadilazi osobnu biografiju. No na tom putu činjenica što je imigrantica bila je njezina prednost.
Odrastanje između kultura dalo mi je prilagodljivost, perspektivu i duboko poštovanje prema nacionalnom identitetu. Ojačalo je moju sposobnost pažljivog slušanja, izgradnje povjerenja i promišljenog djelovanja kroz razlike. Sjedinjene Države su nacija oblikovana imigrantima. Stajati u Zagrebu kao venezuelska Amerikanka koja predstavlja svoju novu domovinu bio je odraz te trajne američke priče. Bila sam ponosna ne samo što služim, nego i što utjelovljujem obećanje prilike koje je definira, govori nam.
Po svom dolasku u Hrvatsku, potpuno je uronila u svoju novu ulogu. Putovala je diljem zemlje, povezivala se s poduzetnicima, ministrima, studentima, braniteljima, umjetnicima i lokalnom samoupravom. Usmjeravala se na jačanje američko-hrvatskih gospodarskih veza, obrambene suradnje i energetske sigurnosti, istovremeno podržavajući poduzetništvo, obrazovne razmjene i kulturne inicijative.
Podržavali smo programe koji osnažuju poduzetnice, akademske razmjene koje povezuju hrvatske studente s američkim institucijama i partnerstva u znanosti i inovacijama. Veze među ljudima temelj su bilateralnih odnosa. Smisao diplomacije nisu samo sastanci sami po sebi, nego izgradnja sustava povjerenja, napominje bivša američka veleposlanica.
Pritom je bila svjesna toga da je svijet diplomacije tijekom povijesti uglavnom pripadao samo muškarcima, no to se, srećom, mijenja, a ona sama je dokaz toga.
Žene često vode kolaborativno i gradnjom. koalicija. Prioritiziramo slušanje i konsenzus. To nije slabost, to je strateška snaga. Pravo vodstvo nije u glasnoći ili dominaciji, već u jasnoći, vjerodostojnosti i dosljednosti, napominje.
Prema njenim riječima, tempo te uloge je bio intenzivan, ali i osnažujući, a kada god joj se pružila prilika, privatno je istraživala skrivene dijelove Hrvatske i učila osnove hrvatskog jezika, što je smatrala iskazom poštovanja prema novoj kulturi u kojoj se nalazila.
Majka me naučila svemu što jesam
Kada se prisjeti svojih početaka i žena u kojima je gledala uzor, kaže kako je imala sreću biti okružena snažnim, sposobnim ženama tijekom života i karijere, počevši od učiteljica pa sve do mentorica i kolegica. Svaka od njih ostavila je trajan trag, no jedna je žena ipak bila posebnija od drugih,
Ako se vratim na početak, sve je počelo s mojoj majkom. Sa samo 37 godina postala je udovica, i to samo godinu dana nakon što je naša obitelj emigrirala u SAD. Odjednom je sama odgajala petero djece u novoj zemlji, snalazila se s novim jezikom, sustavima i dubokom nesigurnošću. Otpornost u našem domu nije bila apstraktna.
Bilo je to svakodnevno. Praktično. Neumorno. Ona je snažna, izravna i žestoko zaštitnički nastrojena. Promatrati kako obnavlja naše živote čistom odlučnošću naučilo me izdržljivosti, neovisnosti i odbijanju toga da me definiraju okolnosti. Njena snaga nije bila dotjerana. Bila je moćna i oblikovala me više nego ijedno profesionalno postignuće, govori nam s ponosom.
Kao žena i kao imigrantica često ulazite u prostorije gdje nitko ne izgleda poput vas. Morate naučiti zauzeti svoje mjesto za stolom bez isprike.
Baš je zato danas takva kakva jest – uspješna, srčana, otvorena i hrabra, naglašavajući da je do svega toga došla i pripremom, koju smatra jednom od ključnih stavki za uspjeh svake žene.
Priprema polako gradi samopouzdanje. Što se više pripremate i znate o nekoj temi, to ste samopouzdaniji. I ne, ne morate sve znati. Važno je i umrežavanje jer nitko ne napreduje sam. Hrabrost je neophodna jer morate biti spremni ući kroz vrata prije nego što se osjećate potpuno spremnima. I ono najvažnije, nemojte dopustiti da vas odbijanje definira. "Ne" je često preusmjeravanje, a ne konačna presuda.
Na pitanje što bi voljela da joj je netko rekao dok je bila u tridesetima, odgovara:
Voljela bih da mi je netko rekao da moć ne zahtijeva dopuštenje. U tridesetima sam ponekad čekala poziv, potvrdu ili osjećaj potpune sigurnosti. Nepotrebno. Autoritet raste kada kročite u njega. Samopouzdanje nije odsutnost sumnje. To je djelovanje unatoč sumnji, zaključuje Nathalie Rayes.
Danas ona nastavlja služiti kroz upravljačka tijela, pisanje i međunarodno angažiranje. Trenutno radim na svojim memoarima i ostaje aktivna u transatlantskim i zapadnohemisferskim inicijativama. Usto je usmjerena na svoju obitelj, svjesna toga da vodstvo počinje kod kuće.
Svoju će inspirativnu priču Nathalie podijeliti i na Women's Weekend 2026. u Rijeci koji će se održati od 5. do 8. ožujka.
