No postoje i oni drugi kojima je nedjelja sve samo ne to. Oni kojima i sam spomen nedjeljnog ručka nosi gorčinu i tugu. I ja sam jedna od tih.
Sjećam se kako sam kao dijete sjedila u kuhinji i gledala kroz prozor. Ručak se već nekoliko puta podgrijavao za njega. Čim bi sat otkucao 12, a njega nije bilo, znala sam što slijedi.
Znala sam da nam predstoje mučni sati čekanja, a potom vika, miris alkohola i čekanje da ode leći kako bismo barem taj dan bili mirni, kako bismo znali da je barem za taj dan gotovo.
Nekih drugih nedjelja, kad bi došao na vrijeme kući, situacija nije bila ništa bolja. U tanjuru bi bila juha, ali u zraku bi bila tišina. Ona gusta, teška tišina u kojoj se nitko ne usudi disati glasno da ne izazove novu svađu.
Vrlo često, kada bi me mama pozvala da dođem u kuhinju, oko srca bi mi se napravio čvor, a srce bi mi lupalo kao da će iskočiti jer sam znala što bi se moglo dogoditi – vrijeđanje, ismijavanje… Hranu nisam ni žvakala, samo sam je gutala da mogu što prije otići u svoju sobu i uroniti u knjige koje su mi davale utjehu.
Mnogo godina kasnije, kada sam se našla u situaciji da sam bila pozivana na nedjeljne ručkove kod roditelja tadašnjeg partnera, nisam znala kako se ponašati za stolom.
Dakako, znala sam pravila bontona, ali nisam znala smijem li se nasmijati, smijem li reći što, hoću li ispasti glupa ako izgovorim bilo koju riječ. Dok su se svi smijali, pričali jedni preko drugih i dobacivali šale, ja sam sjedila ukočeno. Nisam znala kamo s rukama. Nisam znala kako se opustiti.
Kako je moguće da ovi ljudi za stolom pričaju o putovanjima, politici, umjetnosti, lijepim uspomenama? Bila sam u prostoru punom ljubavi, a moje tijelo se ponašalo kao da je u opasnosti.
Trebalo mi je vremena da shvatim da nisu svi obiteljski stolovi opasni, da postoje ljudi koji mogu razgovarati bez da se povrijede, da postoji ručak koji ne završava tišinom, nego smijehom i desertom
Ipak, trag ostaje. Mislim da će vječno biti prisutan u meni. I danas, kad netko usputno kaže da ide na ručak k svojima, u meni se nešto stisne. Ne iz zavisti, nego iz tuge jer znam da taj dio života nikad neću moći nadoknaditi. Neke uspomene jednostavno nemaš, koliko god želio.
Zaista, godinama se borim s nedjeljama. I da, u ovoj fazi života nisu ispunjene stolom za kojim sjedi mnogo ljudi. Ponekad jedem sama, ponekad s pokojom dragom osobom. Ponekad u tišini, ponekad uz seriju. No više ne čekam da se netko vrati kući.
Ne podgrijavam ručak do beskraja kao što je to radila moja mama. Imam tanjure koje sam sama odabrala i koji se ne tresu od straha. A taj mir kada znam da mogu jesti što god poželim i da mi nitko neće govoriti kako nimalo ne vrijedim, baš ništa ne može zamijeniti.
Za one koji danas jedu sami...
Ako vam je danas teško, ako jedete sami, ako vam se srce stegne kad osjetite miris pečenke iz susjedstva, znajte da niste jedini.
Da, nije svaka nedjelja obiteljska. Nije svaki ručak pun ljubavi. I ne morate voljeti nedjelju. Ne morate se tjerati da kuhate ili da zovete nekoga samo zato što bi to tako trebalo.
Doći će vrijeme kada ćete sjediti za stolom s ljudima koji vas neće tjerati na glumu, s ljudima s kojima sve ima smisla. I baš ćete tada shvatiti da ste cijelo ovo vrijeme, gotovo nesvjesno, u sebi gradili mir, i to dok ste mislili da samo pokušavate preživjeti.
U konačnici, obitelj nisu samo oni koji dijele tvoje prezime, nego oni koji dijele tvoju tišinu bez da ti ona smeta. I svjesna sam da nikada neću imati onu „savršenu“ nedjelju jer ne mogu se vratiti u prošlost i odabrati svoje djetinjstvo. Ali mogu pokušati stvoriti nešto samo svoje.
