Svjetski dan zdravlja obilježava se 7. travnja svake godine pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije. Ovogodišnja tema Svjetskog dana zdravlja sa sloganom „Izgradnja pravednijeg, zdravijeg svijeta“ ukazuje na neravnopravnost u svijetu. Ta neravnopravnost nije vidljiva samo u tome što nemaju svi jednak pristup zdravstvenoj skrbi nego je u prošlosti bila vidljiva i u pokušaju da se ženama ograniči te čak i potpuno zabrani bavljenje medicinom.
Na našim je prostorima rad liječnicama bio dopušten tek 1903. godine, a Medicinski fakultet u Zagrebu, koji su smjele ravnopravno pohađati i djevojke, osnovan je 1917.
No jednom kada su ušle u polje medicine, hrvatske su liječnice itekako pokazale svoju inteligenciju, snagu i inovativnost te zauvijek promijenile pogled na ljudsko zdravlje.
Ovo su samo neke od njih, a njihove priče možete pronaći u knjizi Kad odrastem, želim biti liječnik koju su napisali Tatjana Barat i Andrej Prošev, a ilustrirala Ana Salopek, u izdanju Školske knjige.
1. Milica Šviglin Čavov (1867.- 1974.) – prva hrvatska liječnica
Milica Šviglin Čavov smatra se prvom ženom koja je na našim prostorima utrla put drugim ženama u polju medicine. Naime, ona je bila prva hrvatska liječnica, porijeklom iz Varaždina. U njeno doba na našim prostorima još nije ni postojao medicinski fakultet, a i na žene koje su željele studirati medicinu ili biti bilo što drugo osim učiteljice, gledalo se sa podsmijehom.
Srećom, to je nije zaustavilo i uputila se na studij u Švicarsku. Budući da austro-ugarske vlasti nisu dopuštale ženama da liječe, Milica se prvo zaposlila u jednom lječilištu u Njemačkoj. Nakon udaje za mladoga bugarskog liječnika Bogdana Čavova preselila se u Bugarsku i s mužem otvorila privatnu praksu.
2. Desanka Ristović Štampar (1882. – 1968.) – pionirka školske medicine
Svi znaju ime Andrije Štampara, no za njegovu drugu suprugu, Desanku Ristović-Štampar čuo je malo tko izvan medicinskih krugova, što je itekako nepravedno jer je ona učinila vrlo mnogo za školsku medicinu kakvu danas poznajemo. Naime, Desanka je bila učiteljica, a kao takva dobro je bila upoznata sa stanjem u hrvatskim školama i često pothranjenom djecom loše higijene iz siromašnih obitelji. Iako je voljela biti učiteljica, nakon smrti prvog supruga odlučila je preokrenuti život i upisati studij medicine.
U medicinskim krugovima upoznala je i Štampara te upravo zahvaljujući pismima koja joj je slao sa svojih putovanja, znamo o njegovom doprinosu medicini diljem svijeta. Njezin žar za medicinu bio je sve izraženiji, a vlastitim je zalaganjem došla i do mjesta ravnateljice Školske poliklinike. Organizirala je radionice za djecu i odrasle, a bila je i među prvima koja je spoznala važnost tjelesne aktivnosti za zdravlje pojedinca. Upravo se zato već u njeno vrijeme učenike vodilo na Sljeme i u Gorski kotar na rekreaciju.
3. Dora Filipović (1894. – 1959.) – mikrobiologinja
Dora Filipovć smatra se najzaslužnijom za razvoj suvremene hrvatske mikrobiologije te je ujedno napisala prvi hrvatski udžbenik o mikrobiologiji. Medicinu je studirala u Innsbrucku i Pragu, a potom gradila karijeru u Bakteriološkom zavodu) u Zagrebu i predavala na tamošnjem Medicinskom fakultetu. Često je odlazila u inozemstvo kako bi stekla nova znanja o dijagnostici bolesti i mikrobiologiji te ih je potom utkala u rad u našem podneblju. Držala je radionice i predavanja o zaraznim bolestima i o higijeni te čak i svoje kolege podučavala tome koliko je pranje ruku nezamjenjivo u sprječavanju bolesti.
4. Katica Šupe (1897. – 1967.) – prva hrvatska oftalmologinja
Zdravlje očiju osjetljiva je tema mnogih ljudi, napose djece kojoj često teško pada nošenje naočala, a toga je bila svjesna i Katica Šupe, prva diplomirana liječnica u Dalmaciji i prva hrvatska oftalmologinja. Upravo je u rodnoj Dalmaciji, točnije u Dubrovniku, osnovala i prvi Očni odjel nakon završene specijalizacije u Pragu. Ujedno je i bila jedna od rijetkih znanstvenica svog vremena koje su aktivno provodile praksu ravnoteže poslovnog i privatnog života, pa je kao takva bila članica planinarskog društva.
5. Feđa Fišer Sartorius (1901. – 1990.) – pedijatrica
Liječnica bez koje bi danas bilo nezamislivo liječenje djece svakako je Feđa Fišer Sartorius, jedna od osnivačica Dječje bolnice u Klaićevoj. Kako je kao vrlo mlada liječnica primijetila da se dječjem zdravlju ne pridaje jednaka važnost kao zdravlju odraslih, iako je od početka 20. stoljeća obaveza roditelja bila dovesti bolesno dijete najbližem liječnku, udružila se s kolegama i započela pisati impresivnu povijest u Klaićevoj.
Ujedno je pokrenula i prvi pedijatrijski časopis na našim prostorima, a u svome je radu imala i potporu UNICEF-a. Mnogi njeni nekadašnji kolege i danas je od milja zovu „mamom Dječje bolnice“
6. Duška Blažević (1920. – 1981.) – neuropsihijatrica
Posljednjih godinu dana više smo nego ikada prije spoznali važnost brige za mentalno zdravlje, kao i njegovu krhkost u teškim situacijama, a svega je toga još sredinom 20. stoljeća itekako bila svjesna neuropsihijatrica Duška Blažević.
Vodila je Centar za mentalno zdravlje u Zagrebu, gdje je i djeci i odraslima pružala potrebnu pomoć, razvivši ustanovu u kojoj se stručno primjenjuje psihološka terapija i prevencija mentalnih poremećaja, znanstvenim metodama istražuje i analizira psihoterapija, te koja djeluje kao učionica za medicinsku psihologiju, psihoterapijsku teoriju i psihoterapijske metode.
Otkrivanje rijetkih bolesti, osnivanje bolnica, predavanja diljem svijeta - to je samo dio onoga što su postigle hrvatske liječnice.
Bila je i i jedna od suosnivačica Zagrebačke neuropsihijatrijske škole te časopisa Psihoterapija. Objavila je i prve hrvatske udžbenike mentalne higijene te dinamske psihologije i psihoterapije. Upravo njoj možemo zahvaliti što se s mentalnih bolesti korak po korak počela skidati stigma, iako je pred nama kao društvom u tome još veliki posao.
7. Jelena Krmpotić-Nemanić (1921. – 2008.) – profesorica anatomije
U jednom intervjuu Jelena Krmpotić Nemanić prisjetila se svog prvog prestrašenog dana na studiju, tada ni ne sluteći kakva je velika karijera čeka.
Drago Perović, jedan od prvih predavača na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, kao uvjet za svoj dolazak na to radno mjesto postavio je da na njegovim predavanjima ne smiju biti ženi. Jelena ne samo da je odlazila ne njegova predavanja nego je zbog zavidnih rezultata postala i njegova asistentica, a nakon njegova umirovljenja zasjela i na njegovo radno mjesto. Doktorirala je na endoplastici malog mozga i postala jedna od najcjenjenijih hrvatskih anatomkinja, a svoje je znanje godinama prenosila studentima koji se je i desetljećima kasnije sjećaju kao jedne od najboljih profesorica s Medicine.
Napisala je udžbenik o anatomiji koji je i danas dio popisa literature budućih liječnika, a bila je pozivana i na rad u SAD, što je odbila. Zbog svih doprinosa medicini ovjenčana je brojnim nagradama te je bila članica brojnih uglednih društava i institucija.
8. Štefanija Puretić (1922.– 2015.) – pedijatrica i dermatologinja
Ime brojnih Hrvata utkano je u medicinske udžbenike, a jedno od njih je i Štefanije Puretić, prema kojoj je nazvana i vrlo rijetka kožna bolest tzv. Puretić sindrom. Sa suprugom Božidarom Puretićem, pedijatrom, definirala je taj sindrom, sindrom mezenhimne displazije, posebni urođeni genetski sistemni poremećaj.
Dr. Puretić bila je osnivačica prve dječje dermatologije u jugoistočnoj Europi, dobitnica priznanja "The Marie Curie Award“, 1972. dobila je Nagradu "Pavao Ćulumović" za unaprjeđenje znanosti u Hrvatskoj, kao i brojne druge nagrade.
Godinama je podučavala generacije studenata koji su iskazivali interes za pedijatrijsku dermatologiju, a sama se posebno usmjerila na dermatohistopatologiju odnosne kožne promjene i upravo u tom polju otkrila spomenuti sindrom.
9. Krista Kostial Šimonović (1923. – 2018.) – toksikologinja, prva liječnica članica HAZU
Kada je riječ o utjecaju metala i minerala na naše zdravlje, liječnici Kristi Kostial Šimonović nema ravne. Nakon studija medicine, istraživala je farmakokinetiku i toksičnost teških metala, metabolizam kalcija, cinka i nekih drugih esencijalnih mikroelemenata te metabolizam radioaktivnoga stroncija. Njezina su istraživanja utjecala na donošenje međunarodnih preporuka o dopuštenoj izloženosti teškim metalima u okolišu kao i preporuka o dnevnom unošenju kalcija u organizam.
Kako je istraživala izloženost teškim metalima u novorođenačkoj dobi, među prvima je u svijetu upozorila da je razdoblje dojenja najkritičnije za njihovu akumulaciju u organizmu.
10. Jagoda Bolčić-Wickerhauser (1926. – 2006.) – anesteziologinja
Jagodu Bolčić-Wickerhauser naziva se prvom damom hrvatske anesteziologije. Vrlo brzo nakon završetka studija medicine, kao stipendistica Svjetske zdravstvene organizacije pohađala je međunarodni tečaj iz anesteziologije, a 1957. završila specijalizaciju iz tog područja. U Kirurškoj klinici pri Medicinskom fakultetu razvila je modernu anesteziološku službu i uvela nove metode anestezije, a svoje je znanje dijelila i kao gostujuća predavačica diljem svijeta.
Bila je i predsjednica Anesteziološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske, a 1969. pokrenula je izlaženje prvoga jugoslavenskog anesteziološkog časopisa Anaesthesiologia Iugoslavica.
Jedna je od najzaslužnijih u hrvatskoj medicini za to što su nam današnji postupci operacija bezbolni.
