Draga Nikolina, pišem ti jer sam zbunjena. Rastavljena sam i imam curicu od 3 godine. U vezi sam oko 11 mjeseci. Situacija je sljedeća. Prvo, oprezna sam, jer ne želim pogriješiti i drugi put. Drugo, njegovi roditelji nisu previše oduševljen činjenicom što je on u vezi sa mnom. I što radim?
Držim ga na toplo hladno i tu sam poprilično kontradiktorna, jer je iz mog ponašanja jasno da ipak želim nešto više, a riječima ga stalno držim na distanci, pa našu vezu uglavnom kategoriziram kao 'by the way' varijantu. Ni moji roditelji ne bi bili presretni da znaju da smo skupa, pa ti to zapravo izgleda kao jedna velika sprda…, pardon zavrzlama. Zaljubljena? Jesam? Oprezna? Jesam? Noćas sam veći dio noći provela budna i moj umorni mozak mi odašilje zamršene signale.
Jasno je da za nekog bez obaveza, planiranje s osobom poput mene, odnosno u mojoj situaciji, može biti komplicirano. Isto tako znam da meni, ne bi smetalo ništa takvo. Kako se, Nikolina, rješava ovakva situacija? Kako mu pristupiti? Ultimatumom? Kao da sam sklona toj varijanti!
Prašnjava kutija prošlosti
Kopala sam nedavno po prašnjavim kutijama u kojima sam pohranila neku davno zaboravljenu sebe. Oprezno sam otvarala poklopce u prašnjavoj izmaglici kao da se bojim njihovog sadržaja.
Kao da se bojim da se ona nekadašnja Ja ne razočara pri pogledu na sadašnju Mene, da se ne sudare neki davno odsanjani snovi sa zbiljom sasvim drugačijom od očekivane.
Uzmi sve što ti život pruža, Danas si cvijet, sutra uvela ruža. Pogledala sam drhtavi, nesiguran rukopis masnom B4 olovkom na viticama ukrašenom papiru i preplašila se nevine dječje mudrosti, jednostavne i duboke kao celestinsko proročanstvo. Car je gol!
Tada, kada je nastajala ova mekano ukoričena knjižica alarmantno narančaste boje u koju su redom sve moje prijateljice ostavile pisani trag o postojanju u mojem životu, mislila sam da život prestaje u dvadeset i petoj, da je trideset već duboka starost.
Da ću sa šesnaest upoznati dečka za kojega ću istoga trena znati da je on otac moje predivne plavokose dječice, i za kojeg ću se, tegleći najduži mogući šlep za sobom kroz špalir uplakanih tetaka (styled by Ludi Šeširdžija Patrick Tracy), romantično udati četiri godine poslije.
Susret u šesnaestoj
Istina, s njegovim očima susrela sam se u šesnaestoj, a dvije godine poslije shvatila sam da život s njegovim ocem (kojeg nisam vidjela ni u čemu drugom osim u potkošulji) i s njegovom vječno namrgođenom sestrom s kojom je dijelio sobu u skučenom novozagrebačkom stanu, nije to što želim.
Ostavila sam te uplakane plavo-zelene oči i krenula ususret onim Pravima. Bilo je i poslije nekih koje su plakale, bilo je i onih koje su rasplakale mene, plavih, smeđih, hladnih, pronicljivih, zaigranih, distanciranih, dubokih...
Nikada ni u jedne nisam bila više tako sigurna kao u one prve. Nikada više nije bilo toliko dramatično, definitivno, iskreno i bezuvjetno. Tako dječje konačno. Nikada više tako šekspirijanski, kao da je vrijeme koje je odmicalo i iskustvo koje sam stjecala otupilo moju sposobnost da se predam bez obzira na ishod, na moguću bol.
Car je gol!
Kao da sam unaprijed predvidjela kraj i koračala prema njemu pomirena sa sudbinom, samo da ispunim formu i raspletem dramu do konačnog antiklimaksa.
Uzmi sve što ti život pruža,
Danas si cvijet, sutra uvela ruža.
Pogledala sam drhtavi, nesiguran rukopis masnom B4 olovkom na viticama ukrašenom papiru i preplašila se nevine dječje mudrosti, jednostavne i duboke kao celestinsko proročanstvo. Car je gol!
Zašto se uvijek toliko bojimo izboriti za nešto što volimo, želimo i mislimo da nam je potrebno? Žašto toliko ovisimo o mišljenju drugih i nečijim tuđim licemjernim stavovima? Zašto dopuštamo drugima da nam utječu na živote? I zašto toliko ovisimo o mišljenju drugih posebice kada su emocije u pitanju?
Toliko kompliciranih koreografiranih međuljudskih odnosa u neprekeidnoj borbi za prevlasti i dokazivanjem. Toliko suspregnute i suzbijene emotivne energije. A rješenje bi trebalo uvijek biti najjednostavnije.
Zašto se uvijek toliko bojimo izboriti za nešto što volimo, želimo i mislimo da nam je potrebno? Žašto toliko ovisimo o mišljenju drugih i nečijim tuđim licemjernim stavovima?
Zašto ovisimo o mišljenju drugih?
Zašto dopuštamo drugima da nam utječu na živote? I zašto toliko ovisimo o mišljenju drugih posebice kada su emocije u pitanju?
Bismo li prihvatili istu pasivnu ulogu kada bi riječ bila o nečemu druge prirode, recimo, novcu...? Koliko bi nas bilo u dilemi oko nekog svojeg posjeda za koji bi netko dobacio da bi bilo bolje da ga se odreknemo?
...i, zašto smo u stanju boriti se do posljednje kapi krvi oko novca, nekretnina, posjeda, automobila, a ljubavi smo se spremni odreći samo tako?
Postavljamo granice drugima ne želeći biti povrijeđeni. Istodobno, žudimo da taj netko pogine dokazujući nam svoju ljubav, vjernost i odanost, moleći za svaku mrvicu s našeg stola. Jer, kao, tada bismo bili sigurni u njegovu emociju prema nama, i tada bismo znali da je to TO.
Zašto se bojimo ljubavne boli?
Ili, ako nije to, barem bi naš ego bio zadovoljen i mogli bismo tu opciju otkloniti bez ikakve opasnosti da na duši ostane bilo kakav emotivni ožiljak. Zašto se toliko bojimo ljubavne boli?
Sjećam se, kao klinka sam ljubav doživljavala isključivo kroz bol.
Sve smo mi curice voljele uzvišeno patiti, pisale smo pjesme, sjedile same gledajući u suton i veličanstveno patile za nekim nedostižnim. U toj poplavi emocija nastajali su najljepši zapisi u mojoj famoznoj narančastoj knjižici, gledano s ove vremenske distance, dječje naivni, ali puno hrabriji nego što bih se usudila sada. I što se događa?
Osoba kojoj smo zacrtali imaginarni krug oko svojeg intimnog prostora odluči poštovati postavljene granice i mi smo u šoku. Želimo više. Ne razumijemo zašto se ne bori za nas.
Uplećemo se u igru nadmoći, toplo-hladno, scenarij iz opasnih veza, beskonačna šahovska partija dva jednako kvalitetna igrača, taktiziranje bez vidljivog osvajanja prostora.
A, pravo pitanje jest, ako to zaista želimo, zašto se MI ne borimo za ljubav kakvu priželjkujemo i trebamo? Što je najgore što nam se može dogoditi? ...Možemo biti odbijeni i tu ljubav izgubiti. Identičan scenarij i razvoj događaja kao i da nismo poduzeli ništa.
Bilo bi super osvijestiti onu djecu u nama, koja su o ljubavi znala mnogo više prije no što ih je zatrovalo iskustvo i usvajanje kojekakovih konvencija...
Ponovno učim hodati
Dijete u meni je također davno utihnulo i zamrlo, ugušeno od mnogih usvojenih i naučenih 'civiliziranih' načina manipulacije u međuljudskim odnosima.
Povremeno postanem svjesna da je negdje duboko u meni, da želi izaći van, ali ga svaki put sputam ustrašena od mogućih posljedica.
Ponovno polako učim kako ga osloboditi. Kao da nakon teške prometne nesreće učim hodati. Sve znam, sve mi je poznato, ali nekako ne izlazi iz mene. I sve to zahvaljujući jednom paru očiju čijoj se hrabrosti divim.
Koje nisu izgubile dječji sjaj, koje se ne boje boli, koje na ljubav gledaju onako kako je nekada davno gledala ona djevojčica pišući u narančasti spomenar. Bojim se da ne zatrem tu pozitivnu energiju i taj sjaj u tim očima. I zato pokušavam...
Draga, bori se za svoju ljubav
Draga, bori se za ljubav koja ti pripada. Kao u naivnom spomenarskom stihu, vrijeme će proći u igri nadmoći, emocije se istrošiti, postat ćete stranci, a da se nikada niste zapravo ni realizirali.
Njegovi i tvoji roditelji neće živjeti vaše živote, oni su svoje prilike iskoristili, na dobar, ili na pogrešan način. Vrijeme je da i ti uskočiš u hladnu vodu i vidiš što će se dogoditi. I, na kraju krajeva, kakav god da bio epilog, uvijek si na dobitku...
Sretno.
Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr.
