Nikolina Pišek svake srijede odgovara na pitanja čitateljica Zadovoljne. U svom prvom pismu, naša je nova kolumnistica odgovorila na pitanje čitateljice koja je željela znati 'je li normalno što ni nakon tridesete ne želi postati majka'.

Draga Nikolina, malo sam zdrmana. Ne samo danas, nego inače. ha,ha… Upravo sam razgovarala sa svojim prijateljicama – njih tri, sve od reda su u drugom stanju. Sve smo prešle tridesetu. Ja pak ne želim bebu. Nikako. Suprug je još neodlučan, no pitanje je dokle će to tako biti…. U stvari, dobro nam je. Navikli smo na našu komociju, pa je ovakva situacija još uvijek prihvatljiva. Donekle. Je li to baš potpuno normalno i hoće li moje 'ne' uvijek biti suprugu razumljivo?

Na samom početku, veselim se ovom novom ženskom kutku gdje ćemo, čak i ako ne dodemo do nekog rješenja zbog kojeg će svijet postati bolje mjesto, u svakom slučaju, moći reći svoje strahove koje se možda ne usudimo reći niti onima koji su nam najbliži, da nas ne bi osudili i pogrešno protumačili. Ne treba omalovažiti snagu tog suptilnog ženskog 'networka', ta fina mreža je postojala uvijek, samo što je sve teže dostupna.

Teško je nositi se s mišlju da ćeš se vjerojatno nepovratno fizički promijeniti, da će tvoj društveni život posustati i pokleknuti zbog jednog bića od nekoliko kilograma.

Nažalost, drage djevojke, udaljujemo se, postajemo površne, nemamo vremena za druge ljude, i onda se čudimo kada drugi isto tako, u velikom luku, elegantno zaobiđu nas…

Postajemo si neprijatelji u nemilosrdnoj utrci za što boljom pozicijom u nekakavoj novokomponiranoj hijerarhijsko-kastinskoj podjeli pozicija, naučeni smo da se ne osvrćemo za onima koji su zaostali, i to nas ne dira sve dok ne zaostanemo mi sami…

Odgoj mladunaca u valceru...

I, ono što je možda najbolnije, u svemu tome smo prisiljene u drugi plan staviti činjenicu da smo mi žene još uvijek ona nezamjenjiva sila koja pokreće svijet, koja održava vrstu, zbog koje stasa svako malo nova generacija.

Smatra se normalnim imati vrhunsku, superzahtjevnu karijeru i, onako usput, u valceru, odgajati nekoliko mladunaca, a vrlo često i supruga koji se van ureda ponaša kao jedan od njih.
Smatra se normalnim da svaka žena, samim time što je rođena sa xx kromosomima predodređena da bude majkom. Vjerojatno biološki jest, ali psihički nije. Pretpostavljam da je teško nositi takvo breme na leđima, i susretati se s nerazumijevanjem okoline.

Moje mišljenje je da najglasniji u opoziciji toliko glasno protestiraju protiv tvojeg stava upravo zato što se boje vlastitih sumnji i strahova, možda se boje priznati da donekle imaš i pravo. Jest, teško je biti majkom.

Smatra se normalnim imati vrhunsku, superzahtjevnu karijeru i, onako usput, u valceru, odgajati nekoliko mladunaca, a vrlo često i supruga koji se van ureda ponaša kao jedan od njih
Teško je pomiriti se da tvoj život nikada neće biti isti. Teško je nositi se s odgovornošću, najvećom s kojom ćeš se ikada susresti.

Teško je nositi se s mišlju da ćeš se vjerojatno nepovratno fizički promijeniti, da će tvoj društveni život posustati i pokleknuti zbog jednog bića od nekoliko kilograma koje će kao minijaturna crna rupa usisati svu tvoju energiju, vrijeme i želju za provodom, pomiriti se s time da ćeš vrlo vjerojatno prolaziti kroz periode preispitivanja i depresije, ljutnje na supruga i cijeli muški rod koji očinstvo ostvaruje nakon nekoliko minuta užitka.

'Idem na tenis ljubavi, vidimo se kasnije...'

U trenutku kada si ti najranjivija i najbespomoćnija, on može, bez imalo razumijevanja za to što ti radi -onako u prolazu- udijeliti ti nepočešljanoj i nenaspavanoj poljubac i usput dobaciti: 'Idem na tenis ljubavi, vidimo se kasnije…' I otići. Zalupiti vrata za Bolji život. Odnosno - ono što TI u tom trenutku podrazumijevaš pod tim terminom.

Neću ti pričati o bolovima, o strahu od poroda, o prvih mjesec dana s bebom, o drugih mjesec dana, trećem mjesecu. Svaki je težak za sebe. Neću ti pričati o nedoumici kada prvi puta primiš malo nepoznato stvorenje na svoje ruke i, na svoje ogromno zaprepaštenje, doživiš ga kao stranca.

Ne prepoznaješ ga, ne preplavi te onaj ogroman val ljubavi o kojemu čitamo u romanima i gledamo u filmovima. I onda osjetiš krivnju i zbog toga… I osjećaš krivnju svaki slijedeći dan, sama za sebe, ne dijeleći je ni sa kime u strahu od osude, osjećas se kao vanzemaljac, nepodobna za majčinsku ulogu. Ne znaš da i drugi prolaze isto, u tišini i poricanju.

Mnogo kasnije shvatiš da se ljubav uči, da se majčinstvo na duhovnoj razini ne ostvaruje samo kroz fizički čin poroda, da je to proces koji ne prestaje kroz cijeli tvoj život. Uspiješ li smoći snage i shvatiti da nisi jedina koja se bori s konfuzijom u domeni vlastitih emocija, uspiješ li progovoriti o tome, dobila si neizrecivo mnogo.

'Jesam li dovoljno dobra majka...'

Ja sam svoje sumnje da nisam dovoljno dobra majka čuvala godimama sama za sebe, dok o tome nije progovorila prva moja prijateljica. Najbolja… Pričale smo o svemu, osim o ovoj temi, začahurene u vlastitom neznanju.

U trenutku kada si ti najranjivija i najbespomoćnija, on može, onako u prolazu, udijeliti ti nepočešljanoj i nenaspavanoj poljubac i usput dobaciti: Idem na tenis ljubavi, vidimo se kasnije…

'Znaš, maco,' rekla je jednog dana oprezno gledajući u nasmijanu bebu koja je uporno pokušavala uhvatiti Tysona (mog psa) za rep. 'Toliko mi je dugo trebalo da je zavolim. Gledala sam je kako raste i mijenja se, hranila sam je, kupala i presvlačila i radila sve što je bilo potrebno, možda i požrtvovnije nego mom starijem sinu, a nisam osjećala ono što sam trebala osjetiti prema njoj… I bolilo je, plakala sam, osjećala sam se krivom, ali ne možeš forsirati emocije. Trebalo im je vremena da se rode, da narastu, da zažive i nađu svoj put.'

Tog dana smo razgovarale satima. Nakon toga sam se odvažila i razgovarala i s drugim ženama. Na moje čudenje, susrela sam se s velikim brojem djevojaka i žena koje su prolazile kroz isto, strahujući od osude društva i obitelji.

Odluka je samo na tebi, na svakoj od žena ponaosob. To što se preispituješ, ne znači da si lošija ili nesposobna, ja mislim da si odgovornija osoba, i da se ne želiš upustiti u nešto za što nisi spremna i čemu nisi dorasla. Ukoliko si sigurna da roditeljska uloga nije za tebe, nitko nema pravo demantirati tvoje uvjerenje i stavove. Nisi rođena da budeš majka. Točka.

Imam nekoliko prijateljica koje su odlučile tako, i barem zasada nisu pokazale da su zažalile. Koliko god netko mislio da je to vrlo egoistična i samoživa odluka, ja mislim da je vrlo hrabra i iskrena, humana u svojoj osnovi, u želji da se ne počini pogreška donošenja na svijet neželjenog djeteta.

'Vrijeme nam nije prijatelj'

Ali…
Vrijeme nam nije prijatelj u ovom slućaju, vrijeme za promišljanje i odlučivanje ističe svakim danom, koliko god sada začudeno gledala svoje prijateljice koje su odjednom postale sve ono čega su se užasavale, i što je najgore čini ti se da u tome UŽIVAJU, jednoga dana ćeš se morati pomiriti s činjenicom da su se pozicije promijenile.

One će ostati iste osobe, voljet će te kao i prije, ali neće moći poklanjati pozornost onim istim problemima koji tebe okupiraju, vaši razgovori će dobiti neku drugu dimenziju, novu materiju s kojom se ti baš nećeš snalaziti najbolje… Moguće je da ćeš se osjećati usamljeno i izdano… No sve to nije dovoljan razlog da bi se upustila u majčinstvo ako si sigurna da ga ne želiš.

Jedini razlog je osjećaj sreće koji ispunjava majku koja je uspjela pobijediti svoje strahove i pomirila se s time da se upustila u odnos koji ne može razvrgnuti kod odvjetnika, u odnos u kojem neprekidno daje i ne očekuje ništa zauzvrat, ali ga dobiva svakim danom sve više.

I dalje učis voljeti svoje dijete, jer ono se svakim danom sve više mijenja, nije ona ista osoba s početka priče, kroz njega počinješ razumijevati stvari koje su ti prije bile nejasne i kao da gledaš neki film po drugi puta, uočavaš detalje koji su ti u prvom gledanju promakli. Nema recepta za dobro roditeljstvo, za odluku kada kako i s kim stvoriti novi život.

Znam zasigurno samo jednu stvar, NIKADA, ali baš nikada ne postoji pravi ili idealan trenutak. Uvijek bi se nešto trebalo poboljšati, posložiti, doraditi, pričekati, završiti…I tako u nedogled. A pravi trenutak je svaki onaj u kojem osjetiš da to želiš i možeš.
…I tada znaš.

Slijedi sve najgore i najbolje što će ti se ikada dogoditi. Sve najveće ljubavi, mržnje, strahovi, euforije i nadanja su pred tobom, razočaranja, nesanice, oduševljenja… Ja sam se, kao i milijarde žena nespremnih na sve to ukrcala na taj roller-coster s neizvjesnim ishodom.

Jedno je sigurno – uživam u svakom trenutku.
Želim ti puno sreće, budi sretna s odlukom koju doneseš, i budi svoja. Živiš samo jedan život, sama u svojoj koži, osjećaj se udobno u njoj i budi ono što želiš biti.

Pozdrav,

Nikolina

Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr.

Pročitajte i ovo:

Nikolina Pišek o ženskim stvarima!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju