Naša je čitateljica rastavljena i ima dijete. Od naše Nikoline zatražila je odgovor na kratko i nimalo jednostavno pitanje: Kako da novi dečko prihvati njezino dijete i još važnije - kako da dijete prihvati njega. Pročitajte Nikolinin odgovor iz osobnog iskustva.
Bok Nikolina, bit ću kratka i koncizna. U vezi sam, rastavljena sam i imam petogodišnje dijete. Želim početi zajednički život s partnerom, ne tako skoro, ali uskoro sigurno. Kako da on prihvati moje dijete, i još važnije, kako olakšati da moje dijete prihvati njega? Što mogu očekivati i koliko će takva situacija biti izvediva? Kako će se dečko bez obveza snaći u suživotu s osobom s obvezama (vrtić, dnevni ritam posvećen djetetu…sve znaš). Hvala na odgovoru!
Razvedena s etiketom 'oštećene robe'
Teško, draga moja... Ne, ne kažem to da te demoraliziram, nego što je danas uopće jednostavno?
Nositi kroz život stigmu rastavljene žene s djetetom i dan danas je teško breme. Uopće, biti razvedena atomatski znači biti etiketirana naljepnicom 'oštećena roba'.
Uzmemo li u obzir da 22% brakova u lijepoj našoj završava kao fascikl u prašnjavoj arhivi nekog odvjetničkog ureda, poprilično smo optimistična nacija kada se uopće upuštamo u zajednički život.
Udovica je na neki način postavljena na pijedestal, rodbina i prijatelji rado joj priskaču u pomoć, dok je razvedenica uvijek na nekoj vjetrometini šibana nerazumijevanjem okoline, okružena tajnovitom izmaglicom grješnosti i skandala.
Zašto žene nemaju pravo na novi početak?
I zašto se propali brakovi u mušku knjižicu života bilježe pod rubrikom 'dodatno iskustvo', ili 'napredne vještine', dok bi za ženu bilo najbolje istrgnuti tu stranicu iz CV-a.
No, da se ne lažemo, postoji i velik broj žena koji u svom životu ne želi partnera s 'prtljagom', nekoga kome bivša žena kroji dan prema svome rasporedu, ili nekoga koji svaki mjesec prvo plaća – alimentaciju.
Ali, nitko ni ne planira neku osobu s prošlošću u svom životu, takve stvari se jednostavno dogode bez nagovještaja. Nitko ni ne planira razvod u trenutku dok praćen svadbenim maršem Felixa Mendelssohna koreografirano korača prema oltaru...
Očito entuzijazam postoji! I to je divno....
Jer, uzmemo li u obzir da 22% brakova u lijepoj našoj završava kao fascikl u prašnjavoj arhivi nekog odvjetničkog ureda, poprilično smo optimistična nacija kada se uopće upuštamo u zajedničko dizanje kredita, promjene adrese i podataka u dokumentima i sve one predivne birokratske vratolomije garnirane beskonačnim redovima pred šalterima.
S druge strane, za jednu tako slobodoumnu i raskalašenu naciju (u Italiji se razvodi 4% brakova, a u Grčkoj i Španjolskoj 9%), nevjerojatno je da razvedeni, i pritom u prvom redu mislim na žene, i dalje izazivaju podizanje obrva.
Unatoč svemu, i dalje vjerujemo u ljubav.
Ljubav je i dalje najmoćniji pokretač, čak i kada sve činjenice gledane zdravim razumom govore protiv nje.
Against all the odds... Tako bih ja ilustrirala svoje raspušteničko, smohranomajčinsko iskustvo.
'Žena treba ostati sa svojim muškarcem, pretrpjeti malo, ti imaš dijete... Uostalom, tebi i nije tako strašno, što sad, zamisli nesreće, kao – ne slažete sa! Ma daj, molim te! Kolike ponekad dobiju i batina, pa trpe. Zbog djece! Djeca moraju biti s ocem i majkom... Uostalom, tko će te ovakvu htjeti – TI SI OŠTEĆENA ROBA.'
Znam, teško je povjerovati, ali u 21. stoljeću, u milijunskom gradu, u eri interneta i u vrijeme kada se planira ekspedicija na Mars, a u Ženevi se već debelo gradi minijaturna svemirska crvotočina koja bi nas trebala vratiti u prošlost, ja opet čujem onaj legendarni tekst nakon kojeg automatski pogledom tražiš neku čvrstu granu da prebaciš štrik.
Šalu na stranu, draga čitateljice u nedoumici, imaš samo jedan put – pokušati! Jedina predradnja koju možeš (i trebala bi) ispoštovati je - pripremiti sina na nove okolnosti.
Roba s greškom, dotrajala, pohabana, rashodovana, za otpis...
Ne treba nas u prošlost vratiti, gospodo znanstvanici - dođite ovdje, dobrodošli u bezvremensko prostorni kontinuum!
Pomislila sam, ako je tome tako, i ako ja, kao žena, slušam iz svoje najbliže okoline od 'dobronamjernih' gospođa u najboljim godinama i vjerojatno debelim iskustvom testiranja bračnog strpljenja - da se muškarca mora imati, da ljudi ne pričaju – onda mogu misliti što brižne majke govore svojim sinekima kada s užasom uvide da je njihovo zlato – zaljubljeno u jednu RASPUŠTENICU, Bože prosti!
Sve iz najbolje namjere, naravno, ali dobro je poznato da je put u pakao popločan dobrim namjerama...
I tako sam se ja, u dobi kada bi mi se trebale događati prve velike ljubavi, podsvjesno, ali vrlo odlučno, oprostila od ideje da ću ikada s nekim ostvariti partnersku zajednicu. I sasvim se saživjela s tim....
Mogu reći da sam se čak i dobro osjećala u svojoj koži.
Bez ikakvih očekivanja, nadanja, razočaranja... Svjesno ili podsvjesno sam se odmicala kada bi stvari postale ozbiljnije, s mišlju kako da, ako mi je već do nekoga stalo, toj osobi promišljeno pokvarim život? Nekako sam mislila, oni imaju pravo na svoj pokušaj, ja sam svoj iskoristila i pogriješila... Na njima je red.
Sve dok nije naišao jedan koji je moj otpor srušio, a da ja nisam ni primijetila, nježno se uključio u sve pore mojeg života bez da sam i shvatila kako se to dogodilo… Odjednom sam samo na trenutak zastala nakon usputnog, ali za mene dotada nezamislivog telefonskog razgovora: 'Gdje si? Trebalo bi malu u školi pokupiti!'
I onda sam ugledala Malu, nasmijanu i sretnu, kako mu se vješa oko vrata, kako se natjeravaju i svađaju, kako se ljute i dure jedno na drugo, kako spavaju jedno kraj drugoga na sofi, a film još teče. I shvatila sam – sve je u redu...
Ne znam trebam li za to zahvaliti njegovoj majci koja ga je isto tako odgojila sama samcata, činjenici da je odrastao u malo naprednijoj Norveškoj, a ne u našem time warpu, da je naučio misliti svojom glavom i rukovoditi se svojim emocijom, a ne slušati što laje selo.
Sve češće razmišljam napisati knjigu 'Odgoj dječaka u Norveškoj'.
Šalu na stranu, draga čitateljice u nedoumici, imaš samo jedan put – pokušati! Jedina predradnja koju možeš (i trebala bi) ispoštovati je - pripremiti sina na nove okolnosti.
Prije no što se one dogode. Uz ljubav od strane zaručnika, stvari bi se trebale posložiti same od sebe. Na silu ne ide. Uostalom, i biološki očevi se uče voljeti svoju djecu, treba im vremena da se snađu u novoj ulozi na koju nikada, uza svu prisutnost, ne mogu biti spremni....
A što se okoline tiče, njegovih roditelja i obitelji, tu je opet sve na njemu. Dakle, sve ovisi o tome je li on spreman na poteškoće zbog ljubavi prema tebi?
Istina na kraju može biti poražavajuća, ali ukoliko ti to želiš, odgovor ionako moraš kad-tad doznati...
Sretno, i što manje 'dobronamjernih' na vašem putu.
Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr.
