Draga Nikolina,
nisam sigurna da li ćeš mi moći dati savjet obzirom da me nisi upoznala pa ne znaš kakav dojam ostavljam na druge ljude, ali to probat ću se što realnije opisati. Dakle, imam 24 godine, završen fakultet, radim u jako dobroj firmi, pristupačna sam, imam puno poznanstava i volim biti u društvu. Glede izgleda, s obzirom na toliki broj iskompleksiranih cura da ne ispadnem umišljena reći ću da sam drugima jako lijepa, zaista brinem o sebi, imam normalnu kilažu za svoju visinu, čist ten, dugu urednu kosu, smisla za oblačenje ( nikad se ne oblačim napadno), itd. Problem je što meni nikako nije jasno zašto meni vani nikada ali ama baš nikada niti jedan dečko ne priđe. Zadnju vezu koju sam imala je bila prije 1,5god. , a tog dečka sam upoznala preko interneta, veza je trajala 3 mjeseca. Jedna od prijateljica misli da sam malo premirna kad idem van, ali sam takva, dobro podnosim alkohol. Znam da sam jako mlada ali to traje već poprilično dugo i iskreno fali mi da imam nekog. Zanima me tvoje mišljenje sa strane (možda imaš neku prijateljicu sličnog profila),
Hvala na odgovoru.
Lijep pozdrav,
Ana iz Zagreba.
Kao djevojci iz jedne Carverove priče, voljela sam da mi se pripovijeda, tako da mi je još i danas pred očima slika kako majci ili iskustvom izbrazdanim starijim ljudima ponavljam meni posve bezazlenu molbu: "pričaj mi malo kako je to nekada bilo...".
Tek sada pomalo postajem svjesna koliko je taj proces prisjećanja i evociranja ponekad bolno mučan za onoga koji se mora prisjećati. Molba mi je nerijetko bila uslišana, tako da sam čula kojekakve obiteljske legende i predaje, od kojih su neke graničile sa znanstvenom fantastikom, smiješne ili poluromantične drame, bizarne priče koje je protok vremena dodatno nakitio u memoriji pripovjedača. Nikada se nisam disciplinirala da neke od njih od zaborava spasim pisanjem, ali to je jedna sasvim druga tema...
Ono što još nikada nisam uspjela jest - izvući iz svoje majke ili bake priču o romantičnoj ljubavi koja je skrivila sve - onu zbog koje postojim. U mojoj se obitelji nekako smjerno čuvala čast ženskih članica, ljubav i brak su se stavljali u službu brige za potomstvo, svrha je potirala uzrok i povod...
On, naravno, samo tri metra dalje, nije ni svjestan tvog postojanja, nego hipnotizirano bulji u gomilu lelujavih dekoltea koji mu uzbibano prolaze pred nosom, i grozničavo razmišlja kod koje bi mu ulet najbolje upalio, i kakav bi trebao biti
Kontaminacija realitetom
Sjećam se kako sam, odrastajući na gradskom asfaltu, daleko od arhaičnih pašnjaka koji su iznjedrili moje časne bake, prabake i praprabake, nerijetko bivala zbunjena direktnošću pripremljenijih vršnjaka, budući da su me ćudoredne i bogobojazne žene moje obitelji složno zaštitile od bilo kakve kontaminacije realitetom.
Naravno, kao i svaka tabula rasa, upijala sam informacije brzinom svjetlosti, procesuirala ih nerijetko na pogrešan način, ali nikada nisam, do današnjih dana, uspjela u sebi zatomiti onu krhku djevojčicu koja balansira između srama i želje, poriva da uzme stvari u svoje ruke i krajnje pasivnosti.
Naime, nekako mi je bilo usađeno da pasivnost neutralizira grešnost, da amnestira od eventualne osude okoline. Iako sam rođena nakon seksualne revolucije šezdesetih i sedamdesetih, nakon nesputane ere slobodne ljubavi, nekako mi se čini da je mene emancipacija izjednačila s muškim rodom jedino po pitanju prava na rad. Za kojim baš i ne umirem svakodnevno...
No, žene su u svakom slučaju pravo na aktivno sudjelovanje u ritualima parenja uglavnom prigrlile objema rukama. I to s punim žarom, rasplamsanim nakon mnogih stoljeća suspregnute seksualnosti. Nisi ti jedina zbunjena novonastalom situacijom.
Zbunjeni su i dečki, iako naizgled suvereno vladaju situacijom. Pojava novokomponiranih ženki seksualnih predatorica, samostalnih i autoritativnih u poslovnom okruženju, financijski neovisnih, u najmanju ruku - slobodoumnog ponašanja i imidža koji ne ostavlja mjesta mašti; zbunjuje naše muškarce. Donedavno čvrsta granica koja je odvajala spolove i njihove uloge u svakodnevnom životu, postaje sve transparentnija.
Sjećam se kako sam, odrastajući na gradskom asfaltu, daleko od arhaičnih pašnjaka koji su iznjedrili moje časne bake, prabake i praprabake, nerijetko bivala zbunjena direktnošću pripremljenijih vršnjaka, budući da su me ćudoredne i bogobojazne žene moje obitelji složno zaštitile od bilo kakve kontaminacije realitetom
Dakle, mi smo svoju emancipaciju prošle, i preuzele u mnogočemu muški model ponašanja, kako u skrbi za obitelj, tako i u inicijativi u traženju potencijalnog partnera. Žene su odlučile, i apsolutno se slažem s time, da nemaju vremena mjesecima neprimjetno kružiti oko mračnog objekta svojih žudnji, postupno i smjerno stežući obruč, u nadi da će ih zbunjeni mužjak primijetiti i izdvojiti iz gomile.
Današnji scenarij, zbog čega vjerojatno i ti ostaješ u ofsajdu, najvjerojatnije izgleda ovako: nakon tri mjeseca smješkanja u mraku diskokluba, koje on najvjerojatnije, zaslijepljen stroboskopima nije ni vidio, i nakon mukotrpnog proučavanja njegovih običaja i radijusa kretanja, napokon se (nimalo slučajno) nalaziš u separeu tik do njegovog.
Naravno, za to ti je trebalo nekoliko tjedana strateškog osvajanja prostora ravnog forsiranju Drine, tako da nitko iz tvojeg društva ne primijeti koje su ti nakane, da ih uvjeriš da je svugdje osim baš TU(!) glazba preglasna, gužva prevelika, i preintenzivan smrad iz toaleta. I, evo te sada, blizu Svetoga grala, sjediš obasjana plavičastom svjetlošću kao aureolom, i razmišljaš grozničavo u kojem trenutku se dići i izvesti koreografiju koju si uvježbala doma pred ogledalom, pa si sigurnija u svoju izvedbu, ali prokleti DJ nikako da pusti stvar koju si već u sebi prozvala VAŠOM.
Meškoljiš se u nelagodi na neudobnom sjedalu, dok te prijateljice naguravaju u žaru plesa, i po mogućnosti, krajnje netaktično laktare i u najboljoj namjeri podvikuju: "Ajde, što si se ukipila! Diži se..!" Posramljeno se smješkaš, sve dalje od količine hrabrosti potrebne za odlučan skok na noge lagane, i moliš Boga da ON ne primijeti tvoju sramotnu poziciju.
On, naravno, samo tri metra dalje, nije ni svjestan tvog postojanja, nego hipnotizirano bulji u gomilu lelujavih dekoltea koji mu uzbibano prolaze pred nosom, i grozničavo razmišlja kod koje bi mu ulet najbolje upalio, i kakav bi trebao biti.
U pozadini, kao da se događa u nekom paralelnom vremenu, čuješ prve poznate taktove, u trenu se oduzmeš jer si svjesna da više nemaš ispriku pred sobom samom, i ZNAŠ da je to trenutak koji si sama sebi zacrtala kao presudan. Razmišljaš kako se najefektnije ustati, i u krajnje desnom kutu vidnog polja primjećuješ munjevit bljesak nekog shimmerom prekrivenog tijela.
Još jedan trzaj dekolteom, zamah bujnom valovitom kosom, i tvoj nesuđeni zaručnik je u raljama alfa ženke, ruke su mu na njezinim bokovima dok se ona izvija na način koji bi posramio i stripericu iskusnjaru u Spearmint Rynou. Kraj.
Njegova percepcija od tog trenutka ne postoji. Vidno polje i svijest suženi su mu na komad mesa koji drži u rukama. Nije važno što si ti spremna odgajati mu djecu i savijati sarme ostatak života (da se razumijemo, u TOM trenu fatalnog gubitka si sigurna u to), dok će ga ona bez razmišljanja pregaziti u stotinki sekunde ako ugleda bolji plijen. Nije ni njemu važno, vjeruj mi...
Da ga lapdancerica s trojkom na pladnju pita želi li s njom potomstvo, bez razmišljanja bi potvrdno kimnuo. Jer znamo u kojem mu je smjeru jurnuo krvotok, i koju glavu opslužuje...
Shvaćam tvoju poziciju, jer sam se i ja nebrojeno puta našla u njoj. Ustrajala sam smjerno u svojoj nevidljivosti, hommageu svim ženskim moralnim stupovima svoje obitelji, i gledala kako dobar genetski materijal bez otpora biva odvučen u mrak.
Tješila sam se da je to stoga što je ljubav slijepa - ne prikazuju Amora bez vraga kao debeljuškastog dječačića povezanih očiju koji strelice odapinje naslijepo. I onda sam odlučila prekinuti obiteljsko naravoučenije. Ipak su moje bake stasale u nekim drugim vremenima. Metodom "navuci najbolji oplećak", i put pod noge, kroz selo pa do crkve - ne bih daleko stigla.
Kada sam ugledala božanstvo...
Uglavnom, u ljepljivom mraku novovjekog hrama (diskokluba, op.a.) ugledala sam plavokoso, plavooko božanstvo na dva metra nadmorske visine, nalakćeno na oltar (šank, op.a.). Prije no što sam dopustila svojim mislima i raciju da me spriječe, odmicala sam od njega lelujavim korakom, a on je u ruci držao moj broj telefona. Moram li reći da je nazvao?
Bilo je to nekoliko lijepih mjeseci ljubavi - ok, ne životne, ali... Moram li napomenuti da sam i sadašnjeg JA odvukla u brlog? Jer da nisam, vjerojatno bismo se još natjeravali po mraku i kružili u sve manjim koncentričnim krugovima poput morskih pasa koji njuškaju žrtvu.
Ti si se, za razliku od mene, adaptirala na novo vrijeme na način na koji ja nikada nisam uspjela. Kažeš, imala si nekoliko lijepih flertova ostvarenih putem chatova, pa konkretiziranih uživo...
Ali, da želiš više od toga. Shvati to kao poligon za treniranje samopouzdanja, nekoliko (pa makar i neuspješnih) susreta, nekoliko sporadičnih komplimenata i muškaraca koji te smatraju vrijednom svog vremena, i ti si u sedlu! Korak do preuzimanja kontrole nad svojim ljubavnim životom. Naravno, pritom ne smatram da moraš polugola stati uz štangu, nego šarmantno, suptilno, ženstveno natjerati svog odabranika da te zavede.
Jer, (evo malo bajkovitosti za kraj), alegorija zavođenja jest mit o Narcisu. On, gaseći duhovnu žeđ, u glatkoj površini vode ne vidi odraz svog lika, nego opsjenu koja ga zavodi. Biti zaveden postaje najbolji način zavođenja. Otvoreni izazov da se ljubav uzvrati.
Kao što je lijepo rekao jedan moj prijatelj: 'Zavodljivo je biti zaveden.' Zašto? Kao i Narcis, zavedena osoba nalazi u drugom ono što hrani njezin krhak ego - vlastito biće sazdano od šarma i zavodljivosti, voljenu sliku sebe...
Samo hrabro, i uživaj u svojoj ženstvenosti, i nema šanse da ona ne bude primijećena...
Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr
