Neostvarene ljubavne priče su gotovo uvijek lijepe, jer su takve u našoj mašti, no treba li maštati o nekome tko je otišao i znamo da se nikada neće vratiti. Nikolina odgovara čitateljici koja je okrenula leđa ljubavi zbog jednog muškarca koji je otišao

Nisam jedna od onih osoba koje se lako zaljubljuju, dapače to je gotovo nemoguće za mene. Znam da sam mlada i da ću imati još puno ljubavnog iskustva i razmišljam da moja ljubav proizlazi upravo iz neiskustva. Međutim ne mogu zaboraviti dečka kojeg nisam vidjela 3 godine.

Ne prođe ni jedan dan, a da ne pomislim na njega. Imali smo vezu bez veze koja je trajala godinu dana. Rekao mi je u startu da će otići i da nema smisla da se vežemo, ja sam na to pristala. U tih godinu dana prekidali smo svakih dva mjeseca, ali svaki put bih se probudila pored njega. Voljela sam ga iskreno i nesebično prihvaćajući sve njegove mane i minimalnu pažnju koju mi je davao. Kad je otišao, mislila sam da ću ga preboljeti, ali on je ostao tu, u mojim mislima i srcu.

Onda sam shvatila da ga ne mogu preboljeti sama, da mi treba pomoć. Zaljubljivala sam se i odljubljivala, mijenjala dečke. Ali svaka sljedeća veza trajala je mjesec dana, ali nijedan mu nije ni do koljena. Mislila sam da treba vremena, ali evo prošlo je 3 godine otkako sam ga zadnji put vidjela, shvaćam da nikad nećemo biti zajedno i da veza s njim nije bila moguća ni kad je bio tu, a ne sada kada je u drugoj državi. Ali svejedno ga još uvijek volim i ne mogu prestati misliti na njega.

Čini mi se da se stalno vrtim u začaranom krugu i svjesna sam da ne mogu ostvariti realnu vezu s nekim drugim sve dok patim za likom s kojim nikad neću biti. Molim te daj mi savjet i upute kako da ga zaboravim i prebolim jer nikad neću biti sretna u vezi, ako nakon tri orgazma s drugim dečkom razmišljam o onom koji me rijetko dovodio do orgazma.

Je li jedina prava ljubav ona neostvarena? Mladi Renato Amaroso u filmu Giuseppea Tornatorea ‘Malena’ provodi djetinjstvo prateći Malenu (Monica Bellucci) na svom biciklu. Ona zauvijek ostaje njegova opsesija, pa i na kraju filma kaže: ‘Volio sam mnoge žene, ali nijednu kao Malenu’.

Austrijski književnik Stefan Zweig u svojoj noveli ‘Pismo nepoznate žene’ opisuje bezvremensku ljubav djevojke koju njezin izabranik ne primjećuje. On je egocentrični umjetnik koji živi u njezinoj zgradi, a ona provodi dane i noći gledajući kroz ključanicu samo da bi ga ugledala na hodniku. Kad se konačno upoznaju, on je do idućeg susreta već zaboravi. A ona ga i dalje voli do kraja života…

U jednom trenutku slabosti sklopile smo pakt sa samom sobom balansirajući između svojih snova i straha od samoće

Čini li vam se da su najveći pjesnici uvijek pisali o platonskoj ljubavi i veličali je kao netaknutu i čišću od one ‘konzumirane’? Tako portugalski pjesnik Fernando Pessoa u svojoj pjesmi o Lidiji pjeva ‘kako samo želi sjediti uz nju na obali rijeke, znajući da bi se mogli poljubiti, ali radije neće, jer želi da je se uvijek sjeća bez mržnje u srcu kako samo sjede kraj rijeke’.

‘Uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo’

Zašto je stvarnost tako pokvarljiva roba?

Zašto svi ti prekrasni muškarci koje smo voljele, sa svim svojim vrlinama i manama, (jer, budimo iskrene same prema sebi i njima, svi smo mi samo ljudska bića stvorena, navodno, prema Božjem liku, dakle, blijede kopije u potrazi za savršenstvom), nisu bili dovoljni, ....?

I, zašto, ako smo duboko svijesni vlastitih nedostataka, toliko srljamo u potrazi za zamišljenim idealom koji nam u stvarnosti izmiče poput fatamorgane...?

Mi ZNAMO što je savršenstvo, znamo da smo nekada imali ljubav iz snova, savršenu nadopunu koja je od nas trebala napraviti bolje osobe, ali nas providnost nije imala u vidu, krivo nam je pao grah, spopala nas je fetva zloguke proročice, nije nas htjela sreća...

Gledamo u oči muškarca kojeg nam je život nanio na put, opruženog na kauču pored nas kako se gladi po punom trbuhu, SVJESNE da je negdje vani naša prava polovica. Pomisao na njega budi nam odavno uspavane leptiriće u trbuhu, emocije koje su zatomile godine rutine, ured-kuća-djeca-kuhinja-spavanje-vrtić-ured-kuća...i tako dalje i tako dalje bez prestanka.

Kao da smo bez svoje volje zaglavile u sumornom vremenskom kontinuumu. U kojemu nikada ne bismo bile da nas je život počastio ljubavlju koju smo zavrijedile. Jer nema sumnje da smo mi mnogo bolje osobe, samo ova osoba, koja leži drijemuckajući na kauču s naše lijeve strane, nema potencijal da izmami najbolje iz nas.

I tako limitirane, odcijepljene, hendikepirane, po inerciji savladavamo dan za danom, tu i tamo se prisjećajući svoje životne nesuđene ljubavi, zamišljajući kako izgleda sada, i pitajući se bi li i on osjetio izdajničku slabost u koljenima da nas vidi...?

Gajimo taj svoj mali tajni vrtić skrivenih nadanja, i, nekada, samo nekada, iznervirane podviknemo na svog zakonitog bez nekog vidljivog razloga, ljutite na njega što nije osoba koja bi trebala biti uz nas. I ponekada mu u svađi i odbrusimo da smo pogriješile što smo se za njega udale, i požalimo, kada ugledamo nevjericu u njegovim očima.

Tražimo opravdanja svojih odluka i negdje u dubini duše smo svjesne da nismo pravedne prema čovjeku koji nas toliko voli, i nije kriv što mi njega volimo manje...

Život je kompromis

U jednom trenutku slabosti sklopile smo pakt sa samom sobom balansirajući između svojih snova i straha od samoće. I pristale na manje od utopije...

Ja sam, na svoju sreću, još poprilično davno razbila svoju iluziju. Susrela sam se sa Nerealiziranim. Tihom patnjom koja me je odbacila kada sam bila najranjivija. On, naime, nije bio dovoljno dobar za mene, odnosno greška je bila u njemu a ne u meni, ja sam anđeo, a on me nije zaslužio, on mora ići dalje, valjda u pohode poput bezrepog mačka razderana uha u veljači... Periodički sam patila za izgubljenom srećom, idealizirala ga kada bi se u nekome razočarala i tu i tamo zamišljala nas susret.

Susrela sam ga na benzinskoj pumpi, tu negdje u gradu. Ne znam je li me prepoznao, je li me namjerno ignorirao...? Ja sam njega prepoznala odmah. I, na svjetlu dana, daleko od mog imaginarnog tajanstvenog vrta, magija je nestala. To je bio on, da, ali kao da je pored mene u neki nedefinirani automobil eurosuper točio neki stranac.

I više ga nikada nisam vidjela.

I više se nikada nije vratio periodički, samo da me podsjeti koliko nam je moglo biti dobro.

I moj tajni vrtić je s vremenom usahnuo....

Uživaj u svojoj mašti, ali samo kao u bijegu od stvarnosti, a sreću traži među pravim, opipljivim ljudima, koji te vole i ne odbacuju. Još si jako, jako mlada, i vjerojatno će još mnogo puta pogriješiti... Ali i to je prekrasno.

Uživaj u potrazi, i sanjaj široko otvorenih očiju.

Sretno!

Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr.

Sve Nikolinine kolumne pročitajte ovdje!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju