Čini mi se kao da je vožnja postala ispušni ventil za sve ono što se nakupilo kod kuće – minus do kraja, svađa sa svekrvom, sinova jedinica iz matematike, muž se sinoć zakartao, žena ispeglala karticu k'o da joj je zadnji shoping u životu...
Vozim se neki dan navečer s posla, gužve nema – milina. Dođem do rotora
i skoro umrem od straha koliko se tip u sportskom crvenom autu zaletio
– do te mjere da se nagnuo i skoro udario u ogradu.
Bilo me strah
ubaciti se uopće u taj krug od kojeg ionako imam fobiju jer nisam znala
hoće li on sad raditi sumanute krugove ili šta?! Gledam to i mislim si – reagira li itko na takve likove kao što ljudi
živčano reagiraju na ne baš iskusne vozače – kakva sam i sama?!
Strah me pogledati lijevo ili desno kad mi crkne auto, kad na istom ovom rotoru čekam duže od ostalih (malo mi je frka), kad kalkuliram mogu li se prestrojiti ili ne, kad vozim k'o štreber 50, a piše da može čak i 60 ili kad, ne daj ti Bože, gledam u ogledalo kako mi je iskočio novi prišt, a bijesna raja vrišti i spominje mi majku jer se upalilo zeleno.
U redu je, znam da ovo zadnje nema veze s iskustvom, ali eto događa se. Nekima vjerojatno kuha u stomaku i dok čitaju ovo, a gdje neće na cesti.
Možda griješim, ali meni se čini da u količini nervoze nema velike razlike između muškaraca i žena. Svi su nabrušeni! Zapamtila sam super zgodnu djevojku u žutoj ušminkanoj bubi.
Prelijepa, dotjerana, elegantna cura, ali ne baš privlačna dok lupa rukama po volanu i sireni, a lice joj se izokrenulo od bijesa. Više ne znam ni zašto, nije ni bitno, ali gledajući sva ta lica oko sebe čini mi se kao da je vožnja postala ispušni ventil za sve ono što se nakupilo kod kuće – minus do kraja, svađa sa svekrvom, sinova jedinica iz matematike, muž se sinoć zakartao, žena ispeglala karticu k'o da joj je zadnji shoping u životu...
Cijeli post možete pročitati na Marijinom blogu
