Samopouzdanje nije nešto s čime se rađamo, nego nešto na čemu treba raditi. Učenje o tome počinje već u radnom djetinjstvu, a pritom roditelji imaju presudnu ulogu, bilo da je riječ o razvoju unutarnjeg ili vanjskog samopouzdanja.
Dok je unutarnje samopouzdanje (ili samopoštovanje) osjećaj vlastite vrijednosti i zadovoljstva sa sobom, vanjsko samopouzdanje odnosi se na naše sposobnosti, na ono u čemu smo vješti i na ono što nam ide od ruke i što možemo postići. Vrlo je važno poticati ga kod djece, a to, naravno, treba krenuti od roditelja.
Roditelji (ili drugi skrbnici) trebaju djetetu omogućiti doživljaj uspjeha, naučiti ga suočavanju s neuspjehom, razvijati djetetove socijalne vještine, poticati njegovu asertivnost, podučiti ga donošenju odluka i rješavanju problema te kontroli emocija. Sve su to aspekti vanjskog samopouzdanja.
1. Stvorite okruženje za učenje vještina
Vrlo je važno omogućiti djeci uspjeh i dovoditi ih u situacije u kojima ona mogu otkriti u čemu su dobra, ali ne im i suviše pomagati jer moraju sama otkriti svoj put i aktivnosti koje im idu od ruke. Idealno bi bilo kreirati posebno okruženje u kojem će roditelji moći razvijati samopouzdanje svoje djece, ali često to nije moguće.
U takvim je situacijama najvažnije da roditelj često razgovara s djetetom o njegovim novim vještinama (vezanju cipela, vožnji bicikla i slično) i da ga potiče da se uspoređuje sam sa sobom, a ne s drugom djecom. Uspoređivanje s drugom djecom često može imati negativne posljedice za pojedinca (dijete se može osjećati neuspješno i nesposobno), dok uspoređivanje djeteta sa samim njim može biti itekako uspješno jer može pratiti svoj napredak u području koje mu ide od ruke.
2. Dopustite neuspjeh
Ipak, kako uvijek medalja ima dvije strane, s druge strane uspjeha stoji i neuspjeh. Roditeljev je zadatak da dopusti djetetu da ponekad čini i pogreške te iskusi neuspjeh kako bi moglo učiti na tim istim greškama. Činjenica je da ni jedan roditelj ne želi vidjeti svoje dijete kako doživljava neuspjeh, ali neuspjeh je sastavni dio života s kojim se dijete mora suočiti.
Vanjsko samopouzdanje odnosi se na naše sposobnosti, na ono u čemu smo vješti i na ono što nam ide od ruke i što možemo postići.
3. Potaknite ga na razvijanje odnosa s vršnjacima
Za razvijanje samopouzdanja važni su i odnosi s vršnjacima. Neka su djeca sramežljiva pri susretu s nepoznatim ljudima, što je normalno s obzirom na to da se stabilan osjećaj vlastite vrijednosti u čovjeku razvija s vremenom, a nije prirođen, pa se tako i sramežljivo dijete s vremenom može riješiti prevelike doze srama.
Roditelj može jačati osjećaj vrijednosti vlastitog djeteta tako što će ga podupirati pri prvim kontaktima s nepoznatim ljudima. Odlazak u vrtić dobar je način prilagođavanja djece društvu vršnjaka, ali neka od njih mogu imati i negativna iskustva. Primjerice, vršnjaci ih u nekoj situaciji mogu odbaciti i isključiti iz grupe.
U takvoj je situaciji važno porazgovarati s djetetom i naučiti ga da konstruktivno gleda na odbacivanje. Socijalno kompetentna djeca vjeruju da je odbacivanje trenutačno i da će se stanje popraviti, dok socijalno nekompetentna djeca mogu reagirati agresivno i krenuti u napad vršnjaka koji su ga odbacili.
4. Neka samo donosi odluke (u skladu s godinama i situacijom)
Donošenje odluka također je vrlo važna vještina kojoj dijete treba poučiti. Svaka će osoba najradije učiniti ono za što se sama odlučila. Djeci treba dati mogućnost suodlučivanja s ograničenjima primjerenima njihovoj dobi kako bi imala osjećaj da su važna i da ih se shvaća ozbiljno.
Roditeljima često nije lako prihvatiti da njihova djeca sama mogu donositi neke odluke, ali što prije prihvate takvu situaciju, prije će djetetu omogućiti sazrijevanje po pitanju donošenja odluka.
Iako se razgovor s djecom o njihovu mišljenju i odlukama u danom trenutku možda čini složenijom i dugotrajnijom metodom od odluke roditelja, istraživanja pokazuju da su djeca koju se od najranije dobi ne uključuje u odlučivanje, naravno, u skladu s njihovim godinama, nesposobna donijeti vlastite odluke i ne znaju što im je činiti ako njihovih roditelja nema u blizini (prema autoricama Miljković i Rijavec).
5. Podučite ga kako „funkcioniraju“ emocije
Emocionalni razvoj djeteta uključuje razvoj emocija, ispitivanje individualnih razlika u temperamentu i razvoj privrženosti. Dijete treba naučiti koje će emocije biti prikladno pokazivati u nekoj javnoj situaciji, ali mu isto tako treba dati mogućnost da, barem u privatnosti svog doma, izrazi sve svoje emocije: bijes, strah, ljubomoru, ljutnju i druge snažne osjećaje.
Neuspjeh je sastavni dio života s kojim se dijete mora suočiti.
Emocije predškolskog djeteta jednostavne su, spontane, česte, kratkotrajne, snažne, nestabilne i, prije svega, otvorene. U toj dobi djeca proživljavaju brojne emocije koje ne mogu razumjeti.
U srednjem djetinjstvu sposobni su odrediti svoja emocionalna stanja s kojima je važno suočiti se, bile one pozitivne ili negativne, a kako dalje rastu, tako sve više postaju svjesni emocija i njihova izražavanja u za to primjerenim situacijama.
