Njihovih 15 godina veze završilo je iseljavanjem iz zajedničkog doma i odvojenim životima, a potom razvodom. Bolest je, kažu, uzela maha i uvelike se odrazila na psihofizičko stanje njegove supruge, pa je suživot postao neizdrživ.
Nezahvalno je govoriti o tome što je ispravno, a što nije, naročito kada je u pitanju bolest. Nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kako će podnijeti životne prekretnice i traumatične događaje dok mu se ne dogode. Veze su stajale na rubu provalije kad nas je pandemija prisilila da boravimo zajedno s partnerima u stanu i dijelimo radni stol, a što bi tek bilo da su veći problemi u igri?
Bolest iziskuje skrb i odricanje, narušava intimu i dinamiku veze, utječe na dotok financija, prenosi odgovornost nad djecom na onoga tko je zdrav (ili zdraviji), može rezultirati kopnjenjem društvenog života – a to je količina stresa i odgovornosti koja mnoge zatekne nespremne.
K tome, bolest može promijeniti osobnost bolesne osobe (naročito ako su u pitanju demencija, shizofrenija, alkoholizam…), što kod drugog partnera stvara osjećaj da više nije u odnosu s istom osobom, pa je legitimno izaći iz tog odnosa jer se "pod tim uvjetima nismo dogovorili". Isto tako, legitimno je zapitati se i sljedećih nekoliko pitanja…
Čemu onda zavjeti "u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dok nas smrt ne rastavi"? I kada je postalo normalno pobjeći iz odnosa čim naiđe veća prepreka? Zvuči nevjerojatno podatak da je bolest jedan od glavnih razloga za pokretanje razvoda – jer brak doživljavamo baš kao svojevrsnu garanciju i sigurnosnu mrežu u teškim trenucima. No, danas cirkuliramo svijetom kao na tvorničkoj traci, a zahvaljujući internetu sve nam dolazi na dlanu i čini se lako zamjenjivo, pa tako i ljudi. Udobnost življenja nas je preuzela i žrtve koje su prijašnje generacije podnosile danas se više ne čine nužnima. Zavjete su zamijenili razvodi, nakon kojih život ide dalje i dolaze druge distrakcije.
Znači li taj način razmišljanja da ulazimo u odnose iz površnih razloga i sebičnih interesa? Svaki odnos je u neku ruku razmjena i preklapanje zajedničkih interesa. Što su površniji i slabiji temelji, lakše pucaju. Novac izmiče iz ruku i gospodin Porsche brzo će otići u nove ruke koje ga jedva čekaju. Ljepota prolazi i bolest je nagriza - koliko je samo primjera gdje je netko zbog bolesti postao neprivlačan svom partneru i potom ostavljen na cjedilu. No, ako se već rukovodimo interesima i ulazimo u brak jer očekujemo da netko brine za nas u dobru i zlu, zar ne vrijedi i obrnuto? Nažalost, ne igraju svi fair play.
Prema statistikama, muškarci su skloniji oboljenjima od svojih supruga - ali i skloniji napustiti suprugu u slučaju da ona oboli. Kako to? Razlog uvelike leži u još uvijek tradicionalnim rodnim ulogama u braku i kućanstvu. Žene su i dalje te koje brinu o kuhanju, čišćenju i skrbljenju, a kada sve to padne na muškarca – mnogi se ne znaju nositi s time. U slučaju razvoda muškarci češće imaju "šire polje" za nove avanture, pa otuda osjećaj da će se lako naći zamjena i izbjeći sav taj stres.
Pružamo li dovoljno podrške i pomoći "zdravom" supružniku? Oni koji ostaju uz bolesnog partnera u nekim slučajevima boje se progovoriti o stresu i teretu koji nose iz straha da bi ih okolina mogla osuditi kao sebične ili nelojalne. A ista ta okolina u brizi za bolesnog partnera previdi da i ovom drugom treba podrška ili barem pitanje: Kako se ti osjećaš? Upravo bi im to pomoglo u procesu vaganja odluke ostati ili otići te pronalaženja odgovora na najteže pitanje:
Kako prepoznati da je došlo vrijeme da pomognemo – sebi?
Odustala sam od sebe i svog života, pa čak i ideje da imam djecu, jer je moj muž teško bolestan. Naporno radim za oboje i trudim se biti uz njega, ali on je postao depresivan, zajedljiv i ogorčen. Troši naš novac i pretjeruje u alkoholu. Svoje ponašanje opravdava time da će ionako umrijeti za nekoliko godina. Osjećam se usamljeno i ogorčeno. Želim razvod, ali osjećat ću se kao čudovište, ispovijed je žene koja je provela godine uz bolesnog muža nastojeći mu pomoći, žrtvujući svoj privatni život, planove i ambicije.
U braku sam deset godina. Moja supruga teško je oboljela prije nekoliko godina, do te mjere da jedva može ustati iz kreveta. Od svega je postala depresivna, a od antidepresiva se ne može koncentrirati. Sve obaveze su na meni i osjećam da tonem. Ovo nije ono što sam htio u životu, ali nije ni ona. Nije ona osoba koju sam upoznao, ali nije za to kriva. Kažu da uvijek trebaš prvo pomoći sebi – kako da to učinim, a da je ne "izdam"? ispovijed je muškarca koji puca pod pritiskom skrbi za jedva pokretnu suprugu.
U konačnici, odluka je na partneru i nije nimalo laka. Umjesto osuđivanja možemo biti zahvalni da nismo ti koji je trebaju donijeti i nadati se da će "naša" biti ona koja kaže: Kad sam je vidio kako se bori i trudi, zavolio sam je još više ili Promijenila se, ali to je i dalje ista ona osoba s kojom imam stotine uspomena. Biti ta osoba je teško. Pronaći takvu – još teže.
