Prvi mjesec u godini posvećen je temama vezanima za rak vrata maternice. Europski tjedan prevencije raka vrata maternice obilježava se svake godine u trećem tjednu mjeseca siječnja kako bi se podignula svijest o bolesti, a samim time povećala mogućnost za rano otkrivanje ovog sijela raka.
U Hrvatskoj je, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u proteklih 10 godina zabilježeno oko 320 slučajeva i oko 120 smrti od raka vrata maternice.
Gotovo svaki slučaj raka vrata maternice može se spriječiti dostupnim metodama prevencije. Redoviti ginekološki pregledi, HPV test i papa-test uistinu mogu spasiti život.
Na taj je način svoj život spasila i Sanja Jakšić, mlada Slavonka s dubrovačkom adresom, koja je s nama podijelila svoju inspirativnu priču.
"Neće to na mene, to se događa drugim ljudima", rečenica je koja nas često košta zdravlja, a mnoge žene i života.
Sanja danas ima 34 godine, a borbu s rakom vrata maternice započela je s nepunih 30. Priznaje, nikad nije bila primjer žene koja vodi brigu o svome zdravlju. Kao samohrana majka dvoje male djece, živjela je sto na sat.
Nisam imala vremena biti bolesna
Sanja, razboljet ćeš se, uspori malo! govorili su joj njezini bližnji, a ona je na to odmahnula rukom i radila tri posla kako bi svojim mališanima mogla osigurati normalan život.
Razvela sam se kad je sin, danas desetogodišnjak, imao godinu dana. Moj tempo je bio ubitačan. Ustajala sam oko četiri ili pet ujutro i na nogama sam bila do kasnih ura. Nisam imala vremena biti bolesna. A onda su se javili bolovi u leđima i neredovite mjesečnice.
Kad sam reagirala na neredoviti ciklus, doktor mi je prepisao hormonsku terapiju jer je smatrao da živim preužurbanim načinom života i da je to razlog mojih zdravstvenih problema, započela je svoju priču Sanja Jakšić.
Sanja je imala rizičnu trudnoću. Zbog toga je redovito radila papa-test, svakih godinu dana. Posljednji je napravila u studenom te godine, a u siječnju sljedeće rak vrata maternice narastao je na pet centimetara, a vrlo se brzo proširio i na limfne čvorove.
Kad je dobila dijagnozu, sjela je na zid ispred bolnice i počela plakati.
Jedva sam se dovukla kući. Mama me pokušavala umiriti, ali meni je kroz glavu prolazilo da djeca mogu ostati bez mene. U tom trenutku bilo je teško izvući išta pozitivno iz cijele situacije, govori Sanja.
Zdravstveni problemi sa sobom uvijek donose i financijske.
Sanja je, kaže, imala nevjerojatan tim ljudi oko sebe. Liječnicu koja nije dopustila da bolest ugasi njezin optimizam, bližnje koji su je vukli iz kreveta kad je pala u tešku depresiju i pomoć cijelog Dubrovnika i Slavonije, koji su udružili svoje snage kako bi organizirali humanitarnu akciju i prikupili svotu koja joj je omogućila liječenje.
Najviše me guralo to što djeca imaju samo mene
Djeca su u to vrijeme bila sa sestrom u Dubrovniku, a ja sam živjela u Zagrebu. Bivši muž nije sudjelovao ni sad ni prije. Najviše me guralo to što moja djeca imaju samo mene i ja to moram prebroditi. Ta moja luda, pozitivna glava možda je najviše pomogla u cijeloj situaciji, govori Sanja.
Znate što mi je bilo psihički najteže? upitala nas je Sanja.
Najviše me iritiralo kad bi mi ljudi govorili da prestanem paničariti zbog kose. Pa to je samo kosa, narast će. Meni to nikad nije bila samo kosa. Mi smo žene i nama izgled puno znači, a meni je baš teško padala moja ćelava glava.
Naravno, tu je i onaj fizički dio. Terapije su bile jako teške i mukotrpne. Glavobolje, povraćanje, bolovi u mišićima i opća slabost na kraju su rezultirali teškom depresijom koja me bacila u krevet, govori Sanja.
Dišite punim plućima, obavljajte redovite preglede i nemojte nikada odustati. Ništa nije crno, dok postoji svjetlo tna kraju tunela.
Najviše su je držali njezini prijatelji, obitelj i djeca. Klincima, naravno, nije bilo lako.
U mobitelu svoje kćeri u povijesti pretraživanja našla sam dva pojma – rak i magnetska rezonanca. Malena je tada imala 10 godina, ali sve je razumjela.
Bezuvjetna pomoć cijelog tima nevjerojatnih ljudi
Sanja napominje kako su joj, u cijeloj situaciji, osim prijatelja, obitelji, djece i nevjerojatne doktorice Anastazije Aleksandrove iz Petrove, puno pomogle hrabre žene iz Udruge Nismo same.
Ivana Kalogjera iz Udruge Nismo same nevjerojatna je žena koja je puno toga prošla, a još uvijek ima snage boriti se s rakom – i to tuđim.
Uvijek su tu za nas, u podne ili u ponoć. Trebamo ih više podržavati. Ta udruga vrijedi. Preko njih sam imala usluge prijevoza za žene koje su na terapijama. Zamislite da plaćate taksi ili se vozite tramvajem nakon primljene terapije. To je nevjerojatna udruga koja okuplja nevjerojatne žene, govori Sanja.
Nakon što je preboljela dijagnozu, Sanja je počela živjeti punim plućima. Iako postoji strah da se rak ponovno ne vrati, taj strah neće je spriječiti da uživa u sitnim životnim radostima, koje danas cijeni puno više.
Život nakon raka
Ipak, rak je ostavio neke posljedice.
Trenutačno imam taj kemo mozak. Imam puno problema s pamćenjem, memorija mi je slaba. Nekad mislim da je sve OK, a onda se samo ugasim. Sve si moram pisati. Spremim negdje nešto, a nakon kratkog vremena više ne znam gdje sam to stavila, govori Sanja.
Bez obzira na to, danas više cijenim život. Ponekad se uhvatim kako kukam zbog neke gluposti, a onda samoj sebi kažem da je sve dobro dok sam zdrava.
Neće to na mene, to se događa drugim ljudima, rečenica je koja nas često košta zdravlja, a mnoge žene i života.
Dišite punim plućima, obavljajte redovite preglede, posjećujte svoje ginekologe i nemojte nikada odustati. Ništa nije crno, dok god postoji svjetla točka u tunelu, poručila je Sanja svim ženama.
