Oscar Wilde kontroverzno je ime u povijesti književnosti, no njegova djela danas su aktualnija nego ikada prije. Jeste li ikada poželjeli da vrijeme naprosto stane, da zauvijek imate ovoliko godina kao u ovom trenutku te da sijeda kosa i bore izostanu?
Opsjednutost vlastitim izgledom oduvijek je bila dio ljudskih života, pa i književnosti. Iako nam se možda čini da je to tek novijeg datuma te da su tome najviše kumovale društvene mreže, takvo što zapravo postoji od pamtivijeka.
Najpoznatije književno djelo koje progovara o tome svakako je "Slika Doriana Graya" Oscara Wildea. Njegovu popularnost i vezu sa slikom koju imamo o samome sebi potvrđuje i tzv. Sindrom Doriana Graya (DGS), koji je prvi put zaokupio interes znanstvene zajednice 2001. godine, a u kratkim crtama karakterizira opsjednutost pojedinca vlastitim izgledom do zabrinjavajućih razmjera, uz istodobnu nemogućnost prihvaćanja starenja i zrelosti.
ROCK-ZVIJEZDA SVOJEG VREMENA
S obzirom na to da je i sam irski književnik Oscar Wilde velike količine novca ulagao u svoj vanjski izgled i bio poznat kao tzv. dandy, nije mu nedostajalo inspiracije za pisanje njegova najboljeg remek-djela, zbog kojeg je doživio i veliku slavu.
Bio je jedan od rijetkih klasičnih književnika koji je još za vrijeme svojeg života bio cijenjen među kolegama, ali i imao brojne obožavatelje.
Pisao je pjesme, drame i prozna djela, a najpoznatiji su svakako "Važno je zvati se Ernest", "Saloma" i zbirka priča "Sretni kraljević", no upravo ga je moderna inačica faustovskog motiva u Slici Doriana Graya vinula u zvijezde, a kasnije je doživjela i brojne filmske interpretacije.
Sindrom Doriana Graya (DGS) karakterizira opsjednutost pojedinca vlastitim izgledom do zabrinjavajućih razmjera uz istodobnu nemogućnost prihvaćanja starenja i zrelosti.
Što se pak tiče njegova privatnog života, bio je pun kontroverzi. Iako vrhunski obrazovan na Oxfordu, često ga se smatralo samo lijenčinom, kicošem i hedonistom, no bio je daleko od toga da bude samo "lijepa slika".
Nikako mu se ne može osporiti izniman talent, kao i upornost da sve svoje ideje prenese na papir. Međutim, baš u vrijeme najveće slave njegov ugled počinje drastično padati zbog homoseksualne veze s lordom Alfredom Douglasom u vrijeme kada je bio oženjen i imao dva sina. Zbog "nedoličnog ponašanja" završio je u zatvoru, no nakon izlaska na slobodu svoje je posljednje godine proveo upravo s njim.
ŠTO JE ZAJEDNIČKO OSCARU I DORIANU?
Čini se da je je inspiraciju za svoj jedini roman sam Wilde pronašao upravo u svojem životu. Opsjednutost izgledom, nemogućnost nošenja s okolinom i neobične veze s jednim lordom dio su i književnog života Doriana Graya.
Upoznajemo ga u trenutku kada kao mladić u Londonu s kraja 19. stoljeća pozira slikaru Basilu Hallwardu, a njegovom je vanjštinom zaokupljen i lord Henry Wotton, koji će imati značajnu ulogu u Dorianovu daljnjem životu.
Dotad sasvim prosječan bogati mladić, Dorian u trenutku kada ugleda svoj gotov portret odjednom postaje svjestan svoje nesvakidašnje ljepote, što je ujedno i okidač za sve daljnje događaje u romanu, dakako, uz govorancije lorda Wottona.
No nakon okončanja kratke ljubavne veze s glumicom Sybil Vane i očite ravnodušnosti prema njezinoj smrti, na Dorianovu portretu, sada skrivenom u zaključanoj prostoriji, počinju se događati promjene.
Slika kao da trune tijekom svih narednih godina, no na Dorianovu licu ne vidi se ni tračak starenja ni nakon dvadesetak godina, a strah da će netko otkriti njegovu tajnu izjeda ga.
Baš kao i mnogi mladi ljudi, Dorian je tijekom godina pokušavao pronaći svoje mjesto pod suncem, no ni u čemu se nije pronalazio. Neko je vrijeme proučavao glazbu, potom bio zaokupljen religijom, kasnije darvinizmom, pa skupljanjem dragog kamenja i slično.
Sve čega se uhvatio davalo mu je zadovoljstvo vrlo kratko vrijeme. Iako je nekad bio omiljen u društvu, s vremenom su ga njegovi dojučerašnji najbolji prijatelji počeli izbjegavati, a on sam izbjegavao je susret sa slikarom Basilom kako ne bi otkrio promjene koje se događaju na naslikanom portretu.
Nakon niza beznačajnih veza, putovanja svijetom i rušenja svih odnosa koje je imao s ljudima, Dorian ostaje sam sa svojim demonima, a ubojstva koja putem čini siguran su put u nesretan kraj.
Međutim, čini se kao da ga sve do pred sami kraj pripovjedač iznimno cijeni, divi mu se i uvijek je na njegovoj strani, no kako se približava kraj, kao da postaje svjestan svoje moralne dužnosti i okončanja Dorianova života te time pokazuje da su isključivo njegovi izbori zaslužni za nesretan kraj.
Zanimljivo je da u jednom trenutku Dorian čak i postaje svjestan svojih nedostataka i zlobe, pa pokušava osvjetlati svoj obraz odlukom o promjeni svojih navika, no u pozadini svega toga i dalje stoji sebičnost, a ne iskrena želja za pozitivnim okruženjem, što prepoznaje i njegov portret, koji i dalje trune.
SLIKE I FOTOGRAFIJE TEK SU BLIJEDI ODRAZ STVARNOSTI
Upravo je portret glavni simbol ovog romana, kombinacije gotičke fikcije s elementima horor-priče. Roman počinje i završava portretom, čime čini zaokruženu cjelinu, te je, baš kao na početku, na kraju opet vraćen u savršeno, prvotno stanje. Slika je vidljiva i praktički opipljiva interpretacija Dorianove duše, a ujedno i simbol našeg modernog društva.
Čini se vrlo lako sakriti sve ono što ne želimo da drugi znaju o nama i prikazati se u najboljem svjetlu. Društvene mreže idealan su primjer toga. Na Facebooku i Instagramu svi smo mladi i predivni uz pomoć raznih filtera. Vješto namješteni osmijesi nezaobilazan su dio priče, no rijetko tko zna što se zaista događa s pojedincima izvan tih okvira.
Ni depresija nije rijetkost. Baš kao i s Dorianom. Ovim djelom Wilde je maestralno prikazao ne samo svoje društvo nego i kao da je predvidio eskalaciju potrebe za isticanjem vanjštine i u 21. stoljeću.
Međutim, pravi život ne odvija se na slikama i fotografijama, nego izvan toga. Zato budimo svjesni toga i živimo dok još stignemo. Da, stići će bore i sijeda kosa, ali i brojne uspomene koje trebamo početi stvarati danas. Počnite!
