Bio je hladan, vjetrovit siječanjski dan, kasno popodne. Sjedila sam u čekaonici ustanove za koju nisam nikada mislila da ću je posjetiti u svojstvu pacijenta – odjelu psihijatrije jedne bolnice.

Medicinska sestra rekla mi je da pričekam desetak minuta. Hodnikom su prolazili ljudi u kućnim ogrtačima praznih, tupih pogleda. Mogla sam samo zamisliti njihovu bol. Istodobno sam umirala u sebi od straha i neizmjerne tuge. Čekala sam kada će me pozvati. A onda mi je na mobitel stigla poruka. Njegova. Poruka osobe koja je i bila povod za moj odlazak psihijatru.

Nekoliko mjeseci ranije sve se činilo kao u najljepšoj bajci. Bila sam na vrhu svijeta, napokon dovela u red svoje fizičko zdravlje, ostvarivala poslovne snove i sklapala nova prijateljstva. Povremeno sam se morala uštipnuti da bih se uvjerila je li sve to doista stvarnost nakon nekoliko ne baš jednostavnih godina. Budila sam se s osmijehom od uha do uha, svaku poslovnu obvezu rješavala kao od šale.

I onda je, činilo se kao niotkuda, u moj život ušetao on. Iako nikada nisam vjerovala u bajke niti prinčeve na bijelom konju jer oni ne postoje niti nam trebaju, mada se time uporno guši djevojčice, činilo se kao da je on upravo to. Činilo se kao da sam ga zamislila u svojim snovima, a on je oživio. Zgodan inženjer, uspješan u svome poslu, s velikim afinitetom prema stvaranju vlastite obitelji

Na početku sam se opirala jer kao da sam osjećala da nešto nije u redu s tom slikom. Već je nakon samo nekoliko tjedana počeo govoriti o braku, o zajedničkoj kupnji kuće, o djeci. Praktički je napravio moj plan rađanja. Meni to nije bilo normalno, ali...

Sjećam se kako sam se jednog jutra probudila kraj njega, gledala ga dok je spavao i pitala se je li sve to što mi se događa stvarno moguće, je li uistinu moguće biti toliko sretan. Nešto mi nije dalo da se u potpunosti opustim. Tada nisam znala objasniti što...

Sjedila sam u čekaonici ustanove za koju nisam nikada mislila da ću je posjetiti u svojstvu pacijenta – odjelu psihijatrije jedne bolnice.

I počele su prve svađe. O čemu god bila riječ, ja sam uvijek ispadala dežurni krivac. U trenutku te veze imala sam možda 2-3 kilograma viška, a on mi je rekao da sam debela i nakon toga dodao da je „malo špekeca privlačno“. Drugom prilikom rekao mi je da ja uopće nisam važna. Nekom trećom zgodom rekao mi je da ja nisam žena zbog koje bi se vrijedilo boriti za bolje sutra.

Pred mojim je očima, svega pola metra od mene, na sam Badnjak očijukao s drugom, pravdajući se kasnije da on ima pravo razgovarati s kime god želi. Dok me grlio, istodobno mi je govorio da ne osjeća više ništa pozitivno prema meni, da mu je muka od mene.

A još mi je jučer skidao zvijezde s neba.

ŠTO MI SE TO DOGAĐA?

Korak po korak počela sam se pretvarati u osobu koju nisam mogla prepoznati. Sve moje samopouzdanje potpuno se istopilo. Zapostavila sam posao i samo čitave dane razmišljala o tome što mogu napraviti da opet bude lud za mnom kao na početku. Što mogu „popraviti“ na sebi?

Smišljala sam poklone, iznenađenja, sitnice kojima bih ga obradovala. Ni za jedno nije ni zahvalio. Dok sam nekoliko dana provodila kod njegove obitelji, na čemu je inzistirao, nije progovorio nijednu riječ pred njima sa mnom. Osjećala sam se kao da ne vrijedim apsolutno ništa. Istodobno mi je njegova mama govorila da zna da je težak, ali da moram imati strpljenja za njega.

Početkom siječnja prekinuo je sa mnom preko e-pošte. Na blagdan. Izbrisao me kao gumicom. I tu je počeo moj potpuni raspad. Čitava tri tjedna gotovo da nisam pojela ni zalogaj. Nisam mogla. Plakala sam cijele dane.

Malobrojne prijatelje gušila sam pričama o njemu. Nadala sam se da će se nešto promijeniti i da će mi se vratiti. Branila sam ga pred svima, a onda mi je jedan prijatelj rekao nešto što ću pamtiti do kraja života: Jesi li svjesna toga da se ponašaš kao zlostavljana žena koja brani svog zlostavljača?

Tog istog dana doživjela sam panični napad. Krenula sam prema kupaonici i počela se toliko tresti da sam se morala uhvatiti za zidove. Počela sam plakati i vrištati od boli. Boljelo me čitavo tijelo i mislila sam da ću doživjeti srčani udar. Uopće se ne sjećam kako sam se smirila, no znala sam da je krajnje vrijeme da potražim stručnu pomoć.

ULAZAK U ORDINACIJU

I tako sam se našla u čekaonici psihijatrije. Bila sam spremna zauvijek ga izbrisati, a onda mi je tren prije mog ulaska kod psihijatra poslao poruku sa svojim tipičnim izgovorima. I opet sam se ponadala.

Kada me psihijatar pozvao u svoju sobu, još uvijek nisam mogla vjerovati da se nalazim ondje. Iako sam znala da je riječ o vrsnom stručnjaku kojem mogu potpuno vjerovati, imala sam užasnu knedlu u grlu. I onda je počeo razgovor. Jedan puni sat preletio je kao u trenu. Završili smo seansu kada sam počela plakati. Dijagnosticiran mi je težak oblik depresije te propisani antidepresivi i sredstva za smirenje. I bez njih nisam mogla funkcionirati.

Depresija nije samo smrknuto lice i suze; iza dijagnoze depresije se skriva i osmijeh, veselo cvrkutanje, druženje koktela, biranje odjeće u dućanima, namještene fotografije na društvenim mrežama.

Tablete sam gutala kao bombone samo da bih nekoliko sati u danu mogla koliko-toliko funkcionirati i odraditi poslovne zadatke. Najgore mi je bilo predvečer kada se počeo spuštati mrak. Osjećala sam neizmjernu anksioznost i pošto-poto morala makar na kavu sa sestrom samo da barem sat-dva ne bih plakala. Počela sam jesti sve što bih vidjela pred sobom jer su tablete koje sam dobila otvarale apetit. I čitavo vrijeme sam se nadala da ću ipak opet završiti u vezi s njime. Kada se sad toga sjetim, samoj sebi opalila bih šamar.

S njime sam se čula još nekoliko puta tijekom liječenja, uvijek bi me vrijeđao i govorio stvari koje ne mogu ponoviti. Izletjelo mi je da pijem tablete i tada mi je rekao da „normalni ljudi ne gutaju tablete dok imaju probleme“.

Svaki put tijekom posjeta psihijatru na vidjelo su dolazile i stvari iz moje prošlosti zbog kojih sam shvatila zašto me njegovo odbacivanje toliko pogodilo i zašto sam uopće bila vezana za takvu osobu. Bila sam bijesna na samu sebe što sam si dopustila da zbog muškarca završim na liječenju. Krivila sam samu sebe za sve što se događalo u vezi.

Analizirala sam svaki svoj postupak i pitala se što bi bilo da sam u svakoj od situacija postupila drugačije. Svaka seansa kod psihijatra završavala bi u suzama, ali s određenim olakšanjem. Inzistirala sam da dolazim što češće kako bih što brže riješila svoju depresiju.

U međuvremenu sam se sama preselila u drugi grad, u potrazi za samom sobom i srećom. No potom nas je zadesila pandemija koronavirusa i moje je liječenje bilo naprasno prekinuto jer nisam smjela ući na odjel. Jedino što je preostalo bilo je gutanje tableta. One bi me smirile na nekoliko sati kada bih počela razmišljati o njemu, no nakon toga osjećala bih još goru tjeskobu nego prije. Ipak, bile su mi nužne kako bih mogla raditi. Srećom, karantenu sam provela u roditeljskom domu. Da nisam imala sestru koja je bila uz mene, ne znam što bi danas bilo sa mnom.

Kako su mjeseci prolazili, činilo se da mi je bolje. Izlazila bih na spojeve i pokušavala upoznati nove ljude, no svaki bih se put vratila u stan i počela plakati. Jer sam sve to radila samo zato što sam bila nevjerojatno usamljena.

No istodobno sam i prihvatila rizik da ništa u životu nije zauvijek i da se u vezu mora ući otvorena srca, bez obzira na to što bude u budućnosti.

SVAKI DAN NOSI SVOJU NOTU

Međutim, moja depresija nije čarobno nestala. Kada mi je zbog pandemije naprasno prekinuto liječenje, a privatnu terapiju nisam si mogla priuštiti, preostalo mi je iščitavanje mase štiva o toj temi, razgovori s poznanicima psihijatrijske i psihološke struke (koji me pak ne smiju službeno liječiti jer se privatno poznajemo) i borba iz dana u dan.

Čitava tri tjedna gotovo da nisam pojela ni zalogaj. Nisam mogla. Plakala sam cijele dane

Sada, mjesecima kasnije, više ne pijem nikakve lijekove jer znam da samo oni ne mogu čarobno riješiti probleme. Ne bez rada na sebi. Za svaki slučaj imam tablete za smirenje u torbici, ako ikada zatrebaju.

Ima dana kada prštim od volje za radom, kada tip-top sređena imam osmijeh od uha do uha na kavi s prijateljicom ili sestrom, kada briljiram na poslovnim sastancima i novim projektima, kada vježbam i jedem zdravo, kada se veselim što sam živa i radosno kupujem svježe cvijeće na tržnici. Sve mi je to bilo nezamislivo na početku ove godine.

Međutim, ima i dana kada osjećam da ne postoji nijedan razlog za ustajanje iz kreveta, kada satima plačem i ne vjerujem da je sve to uzrokovao jedan muškarac i moje nevjerovanje vlastitim instinktima. Tada se pitam kako je moguće da sam ja kao feministkinja podlegla nečemu takvom. Pitam se i hoće li mi se to opet dogoditi ili ću uspjeti biti sretna. No kako god bilo, to što više nisam s njim najbolje je što mi se moglo dogoditi, na što mi je ukazao i prijatelj liječnik.

Kada sretnete nekoga, ne možete znati kakva je zaista njegova priča, ponekad čak ni kada je riječ o bliskim osobama.

Depresija nije samo smrknuto lice i suze; iza dijagnoze depresije skriva se i osmijeh, veselo cvrkutanje i ispijanje koktela, biranje odjeće u dućanima, namještene fotografije na društvenim mrežama.

Izletjelo mi je da pijem tablete i tada mi je rekao da „normalni ljudi ne gutaju tablete dok imaju probleme“.

Jedini način na koji će osoba koja se nosi s nečim takvim moći biti bolje jest taj da kao društvo prestanemo na duševne boli gledati kao na nešto što nije normalno. Jedino ako nestane stigma oko toga da „samo luđaci idu psihijatru“, svi oni koji se bore smoći će hrabrosti potražiti pomoć i početi raditi na sebi. Ako se podrazumijeva da odlazimo liječniku kada imamo upalu pluća ili nam je potrebna operacija, zašto ne bismo išli i kada se psihički ne osjećamo dobro? Uostalom, stručnjaci za mentalno zdravlje zato i postoje. Nemojte se sramiti potražiti pomoć.

Kada sam se ja počela otvarati o svojem iskustvu, još mi je nekoliko poznanika reklo da je također moralo potražiti pomoć psihoterapeuta. Niste sami.

Pronađite psihološko savjetovalište u svojoj blizini i javite im se.