Kao introvertu nije mi nikakav problem provoditi mnogo vremena sama. Međutim, nakon jednog zahtjevnog perioda u kojem su se nizali različiti poslovni projekti, u kojima sam srećom uživala, te su mi se dani svodili samo na samostalno sjedenje pred računalom, shvatila sam da moram nešto promijeniti.
Dodatan alarm upalio se kada su mi se počele javljati razne boljke: od bolova u leđima od stalnog sjedenja, bolova u šaci zbog stalnog korištenja računalnog miša pa sve do izbijanja ozbiljnog dermatitisa kao posljedice drastičnog pada imuniteta i emocionalnog stresa u privatnom životu.
Bilo je očito da se nešto hitno mora promijeniti. Srećom, tjelovježbu sam tada već odavno bila uvela u svoju rutinu, kao i unošenje voća i povrća, no tijelo mi je govorilo da to nije dovoljno. Naime, sve sam to odrađivala rutinski, bez istinskog uživanja u tome, jer trebalo se što prije vratiti poslovnim obavezama. Radoholičar sam, da. Doduše, svakako sam osjećala nalet energije nakon trčanja ili vježbanja, ali naprosto nije bilo dovoljno.
Naprosto sam morala biti sama, sa svojim mislima, daleko od negativne okoline i radeći sve ono što volim.
U tom sam vremenu počela iščitavati i mnogo knjiga iz područja psihologije, inače moje velike ljubavi. U jednom trenutku kao da mi je sve pročitano štivo slalo jednaku poruku – moraš se više brinuti o samoj sebi. I onda mi je jednog dana pala na pamet ideja – zašto samu sebe ne bih izvela i barem nekoliko sati uživala u onome što volim? I to sama? Da, odvest ću samu sebe na spoj!
Subota samo za mene
Tako sam odredila da će jedna subota biti namijenjena baš tome. U danima prije toga izvršila sam sve poslovne obaveze za koje sam znala da će me u suprotnom kopkati i odlučila nekoliko sati posvetiti samo sebi. Odabrala sam udobnu odjeću u kojoj sam se ujedno osjećala ugodno i lijepo, odredila obližnji gradić kao svoju destinaciju i krenula.
Prijepodne sam započela velikom šalicom svoje najdraže bijele kave i kriškom torte od sira. Da, nije najzdravija stvar na svijetu, ali trebala mi je ta torta. Dala sam si vremena da u kutku kafića uživam u vlastitom društvu, osjetim svaki gutljaj kave i torte te pokušavam što manje tog vremena provoditi na društvenim mrežama.
Nastavila sam šetnjom parkom u kojem sam nekada davno prolazila svaki put na putu do gimnazije. Jasno, uspomene su se samo nizale. Prisjećala sam se događaja koji su se dogodili kod stazice kojom se kreće nalijevo, maturantskog ludila kod fontane i svih onih velikih snova koje je jednom mlada gimnazijalka imala kada je šetala ovim parkom.
Izašavši iz parka odlučila sam da je vrijeme da nahranim svoje tijelo i izvana. Nekada davno bila sam veliki zaljubljenik u dekorativnu kozmetiku, a sada gotovo da se i nisam sjećala kada sam se posljednji put, primjerice, počastila parfemom ili paletom sjenila.
Dakle, iduća postaja – drogerija i parfumerija. Prolazeći policama i pregledavajući nepregledne količine kozmetike, odabrala sam nekoliko komada. No kako sam sve starija, tako sam svjesnija i toga da je preparativna kozmetika mnogo važnija od dekorativne pa sam posegnula za hranjivim maskama koje sam planirala kasnije iskoristili.
Kreativnost, opuštanje, novi planovi
Svatko tko me dobro poznaje, zna da bih u trgovinama s potrepštinama za uređenje doma ili priborom za likovno izražavanje mogla provesti sate. Nema mi ljepšeg od biranja kistova, boja, razmišljanja o nekom DIY projektu, prenamjeni postojećeg komada namještaja u nešto drugo... I zato je to bila iduća postaja.
Da, stalno bih gledala kistove, bojice, olovke, no kada sam zadnji put zaista nešto i naslikala ili nacrtala? Tijekom osnovne škole moji su radovi redovito bili slani na međunarodne dječje natječaje. Donekle sam tu strast zadržala i kasnije, no prošle su godine otkada sam zaista nešto i naslikala. I zato sam nabavila nove kvalitetne vodene boje i kistove.
Po dolasku kući morala sam ih odmah isprobati i nakon mnogo godina posegnuti za svojom najdražom tehnikom akvarela. Nije nastalo nikakvo veliko umjetničko djelo, no osjećaj mira i spokoja koji je bio prisutan tijekom miješanja boja i stvaranja poteza kistom, dugo nisam osjetila. Sve do tog trenutka.
Nakon čišćenja nereda koji je nastao uslijed toga i tople kupke, bilo je vrijeme za izradu tortilja s povrćem, što je jedno od mojih najdražih jela. Potom je pak slijedio možda i najbolji dio – opuštanje s hranjivom maskom na licu uz čitanje knjige.
Barem jedan dan u mjesecu posvećujem sebi; vodim sebe na spoj sa samom sobom.
Na koncu tog dana osjećala sam se kao druga osoba – puna energije, svježih poslovnih ideja, s nekom lakoćom prisutnom u tijelu. Iako sam nebrojeno puta čitala o tome koliko je važno posvetiti vrijeme sebi, čini se da to tada nisam to ozbiljno shvaćala.
Naprosto sam morala biti sama, sa svojim mislima, daleko od negativne okoline i radeći sve ono što volim. Očito su me zdravstveni problemi morali prisiliti na to da se podsjetim tko sam bila nekada, prije nego što me zadesio stvarni život, i u čemu je sve nekada uživala ona bezbrižna tinejdžerica kojoj je najveći problem bio prištić na čelu.
I otada sam uvela pravilo: barem jedan dan u mjesecu posvećujem sebi; vodim sebe na spoj sa samom sobom. Daleko od računala, društvenih mreža, negativnih ljudi, buke loših vijesti. Možda se tih nekoliko sati ne čini mnogo za vlastitu dobrobit, no čini čuda za mentalno i tjelesno zdravlje.
