Razrednici u srednjoj školi gotovo su nam poput majčinske ili očinske figure. S njima krećemo u otkrivanje onog odraslijeg svijeta, s njima nerijetko i po prvi put u životu putujemo u inozemstvo, stvaramo nezaboravne uspomene i veselimo se u mimohodu maturanata.
Razrednici su ti koji nas izvlače iz neprilika, potiču nas na to da si zadajemo nove izazove, s nama se vesele ispravljenim ocjenama, ali nam znaju itekako i očitati bukvicu koja je, sada to znamo, za naše dobro.
Sponu koja se stvara između učenika i razrednika poznaje i profesorica Vesna Radetić, diplomirana ekonomistica koja već više od 30 godina predaje stručne ekonomske predmete u Školi za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu u Puli.
Iz svojih je klupa ispratila brojne generacije, a svih se svojih učenika i danas rado sjeća. Veseli je svaki susret u gradu s njima, a kada vidi u kakve su ljude izrasli, zna da je nešto dobro napravila.
Ovog rujna postat će razrednica još jednom prvom razredu. I s njima će krenuti na nezaboravno putovanje otkrivanja samih sebe i svojih potencijala. Tom je prilikom svojim budućim učenicima, koje u ovom trenutku još ne poznaje, napisala pismo.
Razgovarat ćemo o životu, o vašim planovima, osjećajima i vašoj budućnosti, o međusobnom uvažavanju, razumijevanju, empatiji i poštivanju različitosti.
Evo što želi poručiti njima, ali i svima koji ovog rujna kreću u prvi razred srednje škole.
Dragi moji učenici!
Pred vama je potpuno nova avantura. Pitala sam se što ću vam reći kada sjednete u školske klupe dok vam se u očima vidi nešto što se ne da opisati. Hoću li biti blaga ili stroga? Ne znam. No ono što sigurno znam je da ćete postati „moja djeca“.
Odvest ću vas do naše učionice. Pokušat ću vas upoznati, nekima zapamtiti imena, a i reći vam nekoliko riječi o sebi. Jesam razrednica, ali sam i majka i baka, a to ću biti i vama. Nekada bolja, nekada lošija. Nekada ću možda pogriješiti ili nepravedno postupiti, no vi ste tu da mi ukažete na to. I profesori su ljudi koji griješe, ali i koji uče od svake generacije svojih učenika.
Predstavit ću vam pravila ponašanja na mojim satima. Primjerice, kod mene nije dopušteno žvakanje žvakaćih guma na satu, ali ćete zato posljednjeg nastavnog sata u godini od mene dobiti paket žvakaća. Nije dopušteno kašnjenje na sat, osim kada su u pitanju opravdani razlozi. Isprike poput „Bus je kasnio“ kod mene ne prolaze. Zašto? Zato što vas želim naučiti odgovornosti. Jer možda ću vam ponekad ja to tolerirati, ali vaši budući poslodavci sigurno neće. A onda će vas to boljeti!
Ispunite se vjerom u sebe. I prije nego što se okrenete, već ćete zasjati u odjelima i prekrasnim haljinama na svojoj maturalnoj večeri. I bit ćete ponosni na sebe!
Nijedan naš dan neće biti nalik prethodnomu. Gurat ćemo dan po dan, iskreno i polako, ali zajedno. Bit ću uz vas i kada ne budete u pravu, ali ćemo onda razgovarati o tim situacijama. Bit ću vam oslonac u takvim trenucima. Kada pak budete odsutni s nastave, brinut ću se za vas i vaše roditelje, doći vam u posjet (Katja, sjećaš li se?). Neću vam nikada dopustiti da odustanete od školovanja (Filipe, sjećaš li se?) niti da ikada prestanete vjerovati u sebe. Zašto? Zato jer svi mi trebamo nekoga tko će vjerovati u nas, tko će vas uvjeriti da mnogo vrijedimo i da je uspjeh pred nama. Bit ću uz vas i izvan zidova škole.
Upravo se te srednje škole ne trebate bojati. Da, trebat će vam neko vrijeme da se međusobno upoznate, sklopite nova prijateljstva. Svi osjećamo određenu dozu straha od nepoznatog, to je normalno za sve ljude, ne samo srednjoškolce. Ja prva to osjećam i dan-danas pa kako ne biste i vi? Ali proći će.
Osim mene i mojih pravila, upoznat ćete i brojne druge profesore, raditi prema njihovim uputama i poštovati ih. Jednako tako morate postupati i prema svom drugom školskom osoblju. Ako pogriješite, ispričat ćete se profesoru ili bilo kome drugome. A pogriješit ćete sigurno, kao i svi mi, jer nitko nije savršen. Veličina čovjeka je u tome da prepozna svoju grešku te da je ispravi. To će vas pratiti tijekom cijelog vašeg života. I vjerujte mi, svi će to znati cijeniti.
Svi imamo svoja prava, ali i obveze. Jedno bez drugog ne ide. Ne možete samo naglašavati svoja prava, a zanemarivati svoje obveze. U ovako osjetljivom razdoblju neki će učenici "uključiti" obrambene mehanizme, poput ljutnje ili čak agresije. No na satima razrednog odjela razgovarat ćemo o svemu tome. Ponajviše pak o životu, o vašim planovima, osjećajima i vašoj budućnosti, o međusobnom uvažavanju, razumijevanju, empatiji i poštivanju različitosti. Razgovarat ćemo o tome kako pomoći sebi i drugima.
Ako pogriješite, ispričat ćete se profesoru ili bilo kome drugome. A pogriješit ćete sigurno, kao i svi mi, jer nitko nije savršen. Veličina čovjeka je u tome da prepozna svoju grešku te da je ispravi.
Jednako ćemo tako i slaviti. Slavit ćemo povratak učenika koji su dugo izostali s nastave (Roza, sjećaš li se?), ići ćemo u kino i kazalište te ćete vidjeti da škola ima i svoje predivne strane.
Dragi moji, nemojte se bojati. Budite svoji, slušajte svoje srce i imajte hrabrosti da se dignete nakon padova. Zakoračite u novo razdoblje svog života. Ispunite se samopouzdanjem i vjerom u sebe. I prije nego što se okrenete, već ćete zasjati u odjelima i prekrasnim haljinama na svojoj maturalnoj večeri. I bit ćete ponosni na sebe! Trenutak u kojem ću vam uručiti vaše završne diplome bit će trenutak ispunjen srećom, ponosom, ali i suzama radosnicama. Tada ću sigurno i ja zaplakati i otpratiti još jednu generaciju „svoje djece“ u novi život.
Sretno vam bilo, dragi moji!
Vaša razrednica
