Prije nekoliko dana Hrvatski zavod za javno zdravstvo donio je preporuke o radu vrtića i škola usred pandemija koronavirusa, a otad ne prestaju reakcije ravnatelja, učitelja, nastavnika i roditelja djece.

Podsjetimo, učenici nižih razreda trebali bi se vratiti na nastavu 11. svibnja, kao i polaznici vrtićkih skupina u vrtiće.

U preporukama za rad stoji, između ostalog, da u jednom razredu ili jednoj vrtićkoj skupini ne smije biti više od 9 djece, da im se obroci moraju donositi u razred, da svaka skupina mora imati svoj sanitarni čvor, da bi učionica ili vrtićka prostorija trebala imati izravan izlaz na terasu, da se nužno mora izbjegavati fizički kontakt jedne djece s drugom i brojne druge preporuke.

Ne može se oteti dojmu da oni koji su pisali preporuke nikada nisu zakoračili u stvarnost današnjih hrvatskih škola.

U mnogima od njih topla voda i papir za brisanje ruku nešto su nepojmljivo, a da ne govorimo o dezinficijensima koji bi se sada trebali nabaviti. Sanitarni čvor za svaku skupinu zasebno? Učionica s izravnim izlazom na terasu ili balkon? U kojoj državi? U Hrvatskoj sigurno ne.

Osim toga, učitelje razredne nastave omalovažava se izjavom resorne ministrice da oni "ionako rade samo 16 sati" pa stignu odraditi i online nastavu s onima koji će ipak ostati kod kuće, kao i sve popratne aktivnosti.

Ne, učitelji ne rade 16 sati. Tih 16 sati provode u izravnoj nastavi, a ostatak vremena do popunjavanja satnice odnosi se na pripremu materijala za idući dan, ispravljanje zadaća i ispunjavanje mnoštva papirologije koju je donijela slavna "Škola za život".

Gdje bi tu trebali ugurati još i rad s onom djecom koja će ostati kod kuće s roditeljima? A što je s učiteljima i odgajateljima koji pripadaju rizičnoj skupini bolesnika ili pak u svojem kućanstvu imaju takve osobe?

Nitko ne reagira ni na apele ravnatelja da je uvjete koje traži HZJZ nemoguće provesti, a ministrica odgovornost prebacuje na roditelje.

Naša djeca ne mogu biti superheroji koji spašavaju hrvatsko gospodarstvo, kolegice i kolege iz razredne nastave nisu dadilje niti pokusni kunići koji će riskirati zdravlje.

Što zaista misle o svemu tome i hoće li svoje dijete poslati na nastavu 11. svibnja, upitali smo nekoliko mama.

Marina Šandrovčan majka je dvojice sinova, od kojih jedan pohađa prvi, a drugi treći razred osnovne škole. Kada se uzme u obzir da je njihova škola stradala u potresu, njezin je stav jasan.

Ako se budemo mogli organizirati, ne mislim svoju djecu slati u školu. Privikli smo se na online nastavu i izdržat ćemo nekako još mjesec dana. Mislim da se škole neće moći pridržavati svih preporučenih mjera, što zbog same gradnje škola, što zbog dobi mojih klinaca, a što zbog potresa koji je zahvatio našu Osnovnu školu Čučerje, koja bez obzira na poprilična oštećenja ima dozvolu za rad.

Zabranjen je pristup dvorani te se ni sami djelatnici ne osjećaju sigurno u školi. ZET je također zabranio kretanje centrom Čučerja jer se kraj škole nalazi crkva kojoj prijeti urušavanje. Ne osjećam se sigurno pustiti djecu u školu, a još manje dozvoliti da ih se autobusima odvozi u neke druge škole, nekim drugim učiteljima i nekoj nepoznatoj djeci. Mislim da su nas stvarno stavili u nezavidan položaj, kao i djecu. Zapravo smo prepušteni sami sebi, kaže nam Marina.

Da uvjeti u školama nikako nisu zadovoljavajući, slaže se i Martina Frančić, majka troje djece, od kojih bi srednje trebalo krenuti na nastavu u treći razred, no ona se protivi toj odluci. Iako je riječ o međimurskoj školi koja nije pretrpjela nikakav potres, svjesna je da se preporuke HZJZ-a ne mogu održati među tako malom djecom.

Trenutačno smatram da nisu dovoljno pojašnjeni uvjeti kako bi škole zaista mogle organizirati nastavu jer ono što je doneseno nije provedivo. Moje dijete pohađa područnu školu u okviru OŠ Mursko Središće, a ona ima izuzetno skučen prostor i nema osnovne prostorije koje bi omogućile potreban rad. Još ima vremena do 11. svibnja, no zasad sam čvrsta u stavu da moja djeca neće ići na nastavu.

Ana Zibar također se slaže da svoju djecu neće slati u školu, ni sina prvašića ni svog vrtićanca.

Ako smo do sada mogli raditi od kuće, izdržat ćemo još malo, osim toga, vrtić koji polazi sin Bruno potpuno je urušen u potresu, pa je jedina opcija povratak u zamjenski vrtić, što mu može izazvati veliki šok. Što se tiče starijeg sina Vita, odlično se snalazimo kod kuće s nastavom, nitko od nas nije obolio i želimo da tako i ostane, kaže nam Ana.

No što o svemu tome kažu mame koje su ujedno i zaposlenice odgojno-obrazovnih ustanova?

Kao što smo spomenuli na početku, ima onih učitelja i učiteljica koji spadaju u rizičnu skupinu, a među njima je i Silvija Stanković Tomlinović.

Učiteljica sam, a ujedno i astmatičar i alergičar. Majka sam dvoje djece koja su također alergičari. Sinčić star 17 mjeseci ujedno ima dijagnozu hipogamaglobulinemije (imunodeficijencije). I najmanja infekcija za njega je opasna i upravo zato za njega koristim dopust. To je sreća u nesreći. No bojim se što će biti ako devetogodišnja kći krene u školu. Kako ću tada zaštititi svoju djecu i sebe? pita se Silvija.

Učiteljica Tihana Magaš smatra da je u ovoj situaciji svima teško, a tome svakako doprinose i oprečne informacije kojima smo izloženi i koje se mijenjaju iz dana u dan. Pita se i kako sve to shvaćaju sama djeca.

Na početku pandemije uvjeravali smo djecu da su superheroji i spašavaju svijet ako su kod kuće i budu disciplinirani. Kampanje, #ostani doma i ostale upute Stožera slušali smo pažljivo i pokušavali svojoj djeci objasniti zašto se ne mogu družiti sa svojim prijateljima, bakama, djedovima i starijim članovima obitelji.

Sada s toplijim vremenom, približavanjem sezone odjednom su naši najmanji opet u ulozi heroja, ali ovog puta oni spašavaju gospodarstvo! Škole više nisu odgojno-obrazovane ustanove, sada su posredstvom ili zahvaljujući 'babysitting agenciji' (koja je u doba pandemije naše Ministarstvo znanosti i obrazovanja preuzelo tu ulogu) postale ustanove za čuvanje djece, a naši učitelji i učiteljice razredne nastave dadilje.

Ne, naša djeca ne mogu biti superheroji koji spašavaju hrvatsko gospodarstvo, kolegice i kolege iz razredne nastave nisu dadilje niti pokusni kunići koji će svoje zdravlje i zdravlje svoje obitelji izlagati radi nekih nepromišljenih i ishitrenih razmišljanja ljudi koji ne poznaju problematiku s terena i stanja stvari u hrvatskim školama, uvjetima rada i opisa posla, a trebali bi jer za to su plaćeni.

Roditelji se uglavnom slažu da povratak na nastavu nije siguran i provediv u hrvatskim uvjetima.

Moje dijete završit će 3. razred osnovne škole u virtualnom okruženju. Do sada smo izdržali pa ćemo izdržati i do kraja tako, prevencija i zdravlje u ovom trenutku ipak su najvažniji. Jesam za postupnu normalizaciju, ali naša djeca nikako u tom procesu ne mogu biti pokusni kunići, zaključuje Tihana.

Ankete

(8295) Hoćete li od 11. svibnja slati djecu u vrtiće i škole?

rezultati povratak glasova2211
rezultati

Na koncu, odluka ostaje na roditeljima. Imajte na umu kakvo je stanje vaše škole, je li povratak na nastavu tih posljednjih nekoliko tjedana uistinu nužan, imate li u obitelji rizične skupine i želite li zaista potpisati izjavu da se slažete s izlaganjem djeteta uvjetima kakve imaju naše škole.

O tome smo nedavno pitali i naše čitateljice. Od njih 1173, 363 ih je odgovorilo da će poslati djecu u školu, dok je njih 810 odlučno da će njihova djeca ovu nastavnu godinu završiti na daljinu.
 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju