Odgoj djeteta jedan je od najljepših, ali i najtežih poslova na svijetu. Mnogi se roditelji, posebno oni koji s prvim djetetom tek uče o toj novoj ulozi, često pitaju i kako se trebaju postaviti prema njemu. Pitaju se i treba li biti prijatelj svome djetetu.
Brojni roditelji za takvim načinom odgoja posežu i zato jer sami nisu imali takvo iskustvo, odnosno možda su imali vrlo stroge roditelje pa sa svojim djetetom žele učiniti sve potpuno suprotno. I to je nešto uistinu pohvalno, no tome treba pristupiti na primjeren način.
U suprotnom se zadire duboko u permisivan stil roditeljstva koji može ostaviti negativne posljedice i na djetetu, i na roditelju.
Permisivan ili popustljiv stil odgoja podrazumijeva emocionalnu toplinu, ali istodobno slabu kontrolu. Takvi roditelji su emocionalno vrlo osjetljivi. Oni svome djetetu daju veliku podršku, ljubav i toplinu, ali imaju premale zahtjeve i vrlo slabu ili nikakvu kontrolu nad djetetovim ponašanjem. Ispunjavaju sve djetetove želje i zahtjeve, no to se dugoročno gledano vrlo negativno održava na djecu i preslikava i na njihovu odraslu dob.
Naime, takva su djeca vrlo često nesigurna, nesnalažljiva u impulzivna, a kada se suoče sa situacijama u kojima njihove želje i zahtjevi nisu trenutno ispunjeni, na što su bili navikli od permisivnog roditelja, skloni su ispadima agresivnosti.
Također, praksa je pokazala, kao i brojna istraživanja na tu temu, da roditelj ovakvim ponašanjem doprinosi razvijanju narcisoidnosti kod svog djeteta. Upravo o tome progovaraju Jean Twenge i W. Keith Campbell u svojoj knjizi The Narcissism Epidemic.
Biti djetetov prijatelj ne znači usrećivati ih 24 sata dnevno.
S druge strane, ako roditelj doživljava dijete kao svog ravnopravnog gotovo odraslog prijatelja, ono može biti pod enormnim stresom. Primjerice, kada su Koerner i suradnici za potrebe svog istraživanja intervjuirali kćeri adolescentice razvedenih roditelja kod kojih je bio vidljiv takav način odgoja, ustvrdili su da situacije u kojima majka kćeri govori sve detalje o razvodu, financijskim brigama, bijesu prema bivšem mužu i općenito svim negativnim emocijama koje proživljava, uzrokuje povećanu razinu stresa kod djeteta, pa i sumnju u kvalitetne partnerske odnose u budućnosti. Dijete se ne smije tretirati kao svog terapeuta.
PRIJATELJSTVO NA PRIMJEREN NAČIN
Ipak, nije nemoguće imati odnos s djetetom koji će biti pun topline i pokazivanja emocija. Cilj je što više naginjati prema tzv. autoritativnom odgojnom stilu – stilu koji kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu. Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta, provode nadzor i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja, uz ljubav, podršku i emocionalnu toplinu. U konačnici, time će se poticati djetetovo samopouzdanje, znatiželja, kreativnost i odgovornost.
1. Postavite granice
Da biste jednog dana imali topao odnos sa svojim odraslim djetetom, na tome morate početi raditi već sada.
Jedna od najlakših zamki u koju roditelji mogu upasti jest razmišljanje da biti djetetovim prijateljima znači usrećiti ih. Pravo prijateljstvo nije uvijek ružičasto, ali je iskreno. Istinsko prijateljstvo ponekad znači jasno izraziti svoje misli i stavove, a ne samo kimati glavom na sve ono što nam se servira. I upravo takav treba biti odnos s djetetom.
Morate mu dati do znanja koja vam njegova ponašanja smetaju i postaviti mu jasne granice. Uostalom, kada smo prijateljski raspoloženi prema nekome, pa makar ne bila riječ o našem najboljem prijatelju, pazimo na dobrobit te osobe. Udovoljavanje u svemu ne znači paziti na nečiju dobrobit.
Biti djetetov prijatelj ne znači usrećivati ih 24 sata dnevno.
Iako se često može čuti da se prema djetetu treba ponašati kao prema odrasloj osobi, to ima svoje granice. Dijete nije vaša prijateljica s kojom idete na kavu niti psihoterapeut. Budite uvijek puni topline i razumijevanja, ali uvijek uz postavljene jasne granice koje morate detaljno pojasniti djetetu.
2. Naučite samo biti tu za dijete
Ne morate svoje dijete zabavljati 24 sata dnevno i činiti sve da im olakšate baš svaki aspekt života. Naučite jednostavno kako samo biti tu za njega uslijed obične šetnje, nakon napornog dana u školi. Slušajte ga i potičite da se samo trudi ostvariti sve što želi. U konačnici, to su trenuci koje će dijete pamtiti, a ne jeste li mu kupili najnoviji mobitel.
3. Radite na sebi
Da biste bili što sigurniji u svoje roditeljske vještine, radite na sebi. Uostalom, kako biti puni topline i razumijevanja prema djetetu ako to isto ne pokazujemo prema sebi?
Razumijevanje vlastitih tendencija, hirova i potreba (što je velik dio emocionalne inteligencije) od presudne je važnosti u bilo kojoj vezi, a to je osobito istinito u roditeljstvu. Morate biti svjesni toga kako biste mogli reagirati u teškim situacijama. Isto tako, što ste samopouzdaniji, to ćete biti bolje opremljeni za rješavanje izazovnog posla roditeljstva.
