Pokušajte sada zamisliti kako te slike vodenog užasa izgledaju u očima djece koja ne razumiju što se zapravo dogodilo na svega nekoliko stotina kilometara udaljenosti od njihova doma.
Kad nestane sigurnost, pod kožu se zavuče nemir, strah i neizvjesnost, što negativno utječe na djetetov psihosocijalni razvoj. Stoga u takvim trenucima s djecom treba na primjeren način (ovisno o njihovoj dobi) razgovarati o tome što se dogodilo.
A upravo o njihovoj dobi ovisi i kako će reagirati na stres. Najvažnije je djeci dati do znanja da su njihove reakcije sasvim normalne i očekivane za takvu situaciju.
Uključite dijete u prikupljanje pomoći unesrećenima jer ćete tako spriječiti njegov osjećaj nemoći, ali i razvijati suosjećajnost
Kod najmlađih se može pojaviti mokrenje u krevet (nikako radi toga kritizirati dijete!), sisanje palca, a trauma je također i plodno tlo za razne strahove, noćne more i povlačenje u sebe.
Osnovnoškolci izloženi traumatičnom iskustvu mogu biti razdražljivi i nervozni, javlja se i poremećaj sna kao i problemi s koncentracijom.
Najstariju skupinu čine tinejdžeri koji također mogu imati poremećaj spavanja, slabu koncentraciju, zatim gubitak apetita, tjeskobu, ali i problematično ponašanje.
NE SKRIVAJTE TRAGEDIJU, ALI POŠTEDITE DJECU DETALJA
Kakva god da se tragedija dogodila, djeci je ne smijemo skrivati (što neki pogrešno rade misleći da će tako zaštititi dijete), već treba reći istinu. Svakako je bolje da je čuju iz vaših usta negoli od neke nepoznate osobe ili medija.
Međutim, ne treba ih opterećivati suvišnim detaljima, a pogotovo ne nekim neosnovanim i katastrofičnim nagađanjima. Nemojte od tragedije praviti babarogu, već objasnite djeci što sve zajednica čini kako bi pomogla da se čim prije vrate kući, obnove svoje domove i nastave s normalnim životom.
>> Heroji poplava: 9 dirljivih fotografija najvećih ljudina
Pritom istaknite tko se sve uključio u akciju pomoći, pogotovo ako je riječ o nekim popularnim, djeci omiljenim osobama i njihovim idolima. To će ih razveseliti. Uključite dijete u prikupljanje pomoći unesrećenima jer ćete tako spriječiti njegov osjećaj nemoći, ali i razvijati suosjećajnost prema slabijima od sebe.
Svakako pripazite da djeca budu što manje izložena ponavljajućim prizorima tragedije u medijima, jer to u njihovim glavicama može samo pojačati nesigurnost i strah od nekog novog užasa.
1. Nikako ne pokazujte pred djetetom svoj strah i beznađe. Ukoliko ste pribrani i djelujete ohrabrujuće i umirujuće, dijete će puno lakše i s manje posljedica prebroditi tu neugodnu životnu situaciju.
2. U takvim teškim trenucima jako je važno biti dobar i suosjećajan slušatelj. Pitajte dijete kako se osjeća i je li zabrinuto, a zatim pronađite odgovore koji će ga umiriti i ublažiti njegovu zabrinutost.
3. Puno razgovarajte i provodite vrijeme zajedno. Usto, pokušajte koliko je god to moguće vratiti neke male obiteljske rituale (priča prije spavanja, zajedničke igre i šetnja, pjevanje pjesmica…) jer svaka poznata aktivnost u takvim trenucima prava su blagodat za dječju psihu.
Djeca imaju potrebu iskazivati svoje emocije pa im omogućite da se izraze na razne načine – kroz priču, igru, pisanje ili pak crtanje.
I najvažnije od svega – u svakome trenutku imajte na umu da ste svome djetetu vi najveći uzor te da upravo svojim primjerom i ponašanjem najviše utječete na to kako će se i na koji način nositi s doživljenom traumom.
