U vrtiću sam uglavnom bio zaljubljen u sebe i igračke koje sam želio posjedovati, a kako su moji bili prosvjetari, i nije da sam ih imao puno. Curice su tada bila neka čudna strana bića koja nisu igrala nogomet i plakala su što ih vučemo za pletenice. Pa čemu onda služe pletenice? Jedino žensko biće koje sam tada istinski volio bila je pašteta u tubi, što je i bio razlog da sam bio buco, i samim time neinteresantan curama, ali brzo je došla ta škola...

Moj Junior i nije nešto volio vrtić jer je imao svoje brije i više se držao solo smišljajući neke samo sebi shvatljive igrice. Ali se za razliku od mene uspješno zaljubio u prekrasno plavokoso i plavooko stvorenje koje može jako puno pričati, pa su u trenucima igranja u parku nakon vrtića izgledali kao Platon i učenik, šetali i opisivali svijet oko sebe... No, ona je otišla u jednu, a on u drugu školu, da smo barem na Molatu ili Krapnju...

Ako me kao roditelja nešto iritira je kad ti svatko živ na cesti pita dijete A jel imaš ti curu? Pitaj ga što voli jest, što čita, ali osmogodišnjaka pitati o tim čudnim bićima jednostavno nije kulturno, ni na mjestu

Osnovnjak me dočekao hladan i velik, zgradurina nerenovirana od 1913. kad je i sazidana. Odvojeni ulazi za dječake i djevojčice, nebeski visoki stropovi i stepenice, poput bob-staze izlizane od spuštanja. I crvenokosa blijeda Sandra S. Brzo sam rastao i razvijao se u ozbiljnog debeljka, i pokušavajući doći do djevojačkog srca šlatanjem i dizanjem suknje. Kako sam bio trom i lijen, tako sam bio omiljena meta djevojaka iz razreda, jer bih najčešće fasovao šamarčinu, pa su onda one mene morale tješiti dok sam plakao.

U sedmom sam razredu odustao od Sandre S. kad se nasmiješila Zlatku K., a hodala je sa Sinišom K., i prepustio se barenju simpatične šestašice s brčićima, ali to je bilo više platonski. Otišao sam nepoljubljen u srednju školu, zaljubio se fatalno u Koraljku B. i uzalud lepršao oko nje poput zadaha sve do odlaska u JNA. Ali mi je barem slala pisma na Kosovo. Nisam joj trebao slučajno spaliti pramen u trećem b...

>> Ribafish: Kako od osmogodišnjaka napraviti Messija, Phelpsa i još jednog

A Rokatanski? Eno ga u drugom razredu, veseo i zaigran, nekad naduren, nekad ljut zbog nepravdi, željan pobjeda i prvih mjesta, više s dečkima nego s curicama. Ako me kao roditelja nešto iritira je kad ti svatko živ na cesti pita dijete A jel imaš ti curu? Pitaj ga što voli jest, što čita, ali osmogodišnjaka pitati o tim čudnim bićima koja se šminkaju i kupuju torbice i čizme vrednije od tuceta steakova – jednostavno nije kulturno, ni na mjestu. Jer je on i dalje zaljubljen u ono malo plavo prekrasno iz vrtića – sreli su se slučajno u parku, i nastavili pričati tamo gdje su stali.

Čak smo i otišli kod njenih doma, gdje je Rok izgubio većinu dionica kod potencijalne punice rečenicom Topli sendviči su mi bez veze, imate hrenovke?, a u planu su i obiteljska palačinke kod nas. Idem mu danas reći da joj nacrta strip za valentinovo, ali bez Minecraft fora, kapetana Čarape i spominjanja koktela Smrad Smrti na koji je izuzetno ponosan...

Pismo za Valentinovo – čovjek stvarno dobije neka krila kad pomisli da još ima neiskvarenih bića u univerzumu... Idem smišljat natuknice!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju