U vrtiću sam uglavnom bio zaljubljen u sebe i igračke koje sam želio posjedovati, a kako su moji bili prosvjetari, i nije da sam ih imao puno. Curice su tada bila neka čudna strana bića koja nisu igrala nogomet i plakala su što ih vučemo za pletenice. Pa čemu onda služe pletenice? Jedino žensko biće koje sam tada istinski volio bila je pašteta u tubi, što je i bio razlog da sam bio buco, i samim time neinteresantan curama, ali brzo je došla ta škola...
Moj Junior i nije nešto volio vrtić jer je imao svoje brije i više se držao solo smišljajući neke samo sebi shvatljive igrice. Ali se za razliku od mene uspješno zaljubio u prekrasno plavokoso i plavooko stvorenje koje može jako puno pričati, pa su u trenucima igranja u parku nakon vrtića izgledali kao Platon i učenik, šetali i opisivali svijet oko sebe... No, ona je otišla u jednu, a on u drugu školu, da smo barem na Molatu ili Krapnju...
Osnovnjak me dočekao hladan i velik, zgradurina nerenovirana od 1913. kad je i sazidana. Odvojeni ulazi za dječake i djevojčice, nebeski visoki stropovi i stepenice, poput bob-staze izlizane od spuštanja. I crvenokosa blijeda Sandra S. Brzo sam rastao i razvijao se u ozbiljnog debeljka, i pokušavajući doći do djevojačkog srca šlatanjem i dizanjem suknje. Kako sam bio trom i lijen, tako sam bio omiljena meta djevojaka iz razreda, jer bih najčešće fasovao šamarčinu, pa su onda one mene morale tješiti dok sam plakao.
Ako me kao roditelja nešto iritira je kad ti svatko živ na cesti pita dijete A jel imaš ti curu? Pitaj ga što voli jest, što čita, ali osmogodišnjaka pitati o tim čudnim bićima jednostavno nije kulturno, ni na mjestu
U sedmom sam razredu odustao od Sandre S. kad se nasmiješila Zlatku K., a hodala je sa Sinišom K., i prepustio se barenju simpatične šestašice s brčićima, ali to je bilo više platonski. Otišao sam nepoljubljen u srednju školu, zaljubio se fatalno u Koraljku B. i uzalud lepršao oko nje poput zadaha sve do odlaska u JNA. Ali mi je barem slala pisma na Kosovo. Nisam joj trebao slučajno spaliti pramen u trećem b...
>> Ribafish: Kako od osmogodišnjaka napraviti Messija, Phelpsa i još jednog
A Rokatanski? Eno ga u drugom razredu, veseo i zaigran, nekad naduren, nekad ljut zbog nepravdi, željan pobjeda i prvih mjesta, više s dečkima nego s curicama. Ako me kao roditelja nešto iritira je kad ti svatko živ na cesti pita dijete A jel imaš ti curu? Pitaj ga što voli jest, što čita, ali osmogodišnjaka pitati o tim čudnim bićima koja se šminkaju i kupuju torbice i čizme vrednije od tuceta steakova – jednostavno nije kulturno, ni na mjestu. Jer je on i dalje zaljubljen u ono malo plavo prekrasno iz vrtića – sreli su se slučajno u parku, i nastavili pričati tamo gdje su stali.
Čak smo i otišli kod njenih doma, gdje je Rok izgubio većinu dionica kod potencijalne punice rečenicom Topli sendviči su mi bez veze, imate hrenovke?, a u planu su i obiteljska palačinke kod nas. Idem mu danas reći da joj nacrta strip za valentinovo, ali bez Minecraft fora, kapetana Čarape i spominjanja koktela Smrad Smrti na koji je izuzetno ponosan...
Pismo za Valentinovo – čovjek stvarno dobije neka krila kad pomisli da još ima neiskvarenih bića u univerzumu... Idem smišljat natuknice!
