Stvar je puknula kad je Rok imao deset mjeseci, a sada ima osam i pol godina. Kako sam po vjeroispovijesti naivni infantilac velikog srca, tako mi i pravilan odgoj rastavljenog mi čeda pada osamstotinjak puta teže nego o tome napisati nekakvu kolumnu, pa upravo pišem kolumnu, iako bih mu kao pravi otac sad trebao na vrhu Sljemena pokazivati sazviježđe mladog Ulykswrtza i na primjeru pokazivati prerano pupanje jasena u siječnju. Ali ako ti danas tata nije u partiji ili saboru, život nije bajka nego surovo preživljavanje u kojem bi trebao zaštititi malenog stvora od odvratne realnosti, pa pokušavam stvari gurati u tom smjeru

Od prvoga sam dana kad je doktor izrekao tri slova s i n, u ruke uzeo nogometnu loptu i rekao, 'Bit će najbolji'. Onda sam se prisjetio Vlašića, Kostelića i Ivaniševića, sjetio se kako bih osobno prije padao preko lopte nego zabijao golove, te na Juniorovo totalno neshvaćanje nogometnih pravila - Rok, lopta se ne smije loviti rukama, Rok, pucaš na naš gol, Rok, ne tuče se dečka koji ti je dodao loptu! I polako odustao od tog priglupog sporta gdje hrpa tupavih mladića gura kožni mjehur po nerealno ravnoj livadi.

Karate je trajao samo dok je na njega išla i Ivona, a kad se ona ispisala, i mi smo stavili žuti pojas u ormar. Možda i bolje. Ne mogu si zamisliti kako gledam MMA fajt iz prvog reda Arene, dok neki ćelavi Minotaur spojenih očiju lomi Rokov prstić

Došao je red na borilačke vještine, ipak je red da se dijete može samo izboriti za svoja prava, znati obraniti od primitivaca i divljaka i ponešto naučiti o samokontroli. Osobno sam potpuni protivnik ikakvih fizičkih obračuna, možda zato što sam poput nesretnog Luke Ritza i sam par puta naletio na hordu bahatih prištavih orangutana koji su me izmlatili samo zato jer sam bio sam, ili imao dugu kosu. I smatram da bi svatko trebao imati neke osnove samoobrane, ali da ih ne bi smio koristiti za napad.

I karate je trajao samo dok je na njega išla i Ivona, a kad se Ivona ispisala, i mi smo stavili žuti pojas u ormar. Možda i bolje.
Ne mogu si zamisliti kako gledam MMA fajt iz prvog reda Arene, dok neki ćelavi Minotaur spojenih očiju lomi Rokov prstić. Umro bih od straha. Iako, sad se budi onih 30 posto žene u meni, tak mu je dobro stajao taj kimono...

No, došao je red i na plivanje. Kao bivši prvak Hrvatske u daljinskom plivanju, potiho sam se nadao da će se mališa pelcati, i uživati u besmislenom plivaju gore-dolje s još dvadesetak vrpoljavih divljih mini-vidrica koje sumanuto tumaraju i stalno se sudaraju. Izdržao je godinu dana, a onda počeo ignorirati trenera, ronjati, duriti se i raditi pakao kad bi se trebalo ići na bazen.
Kužim, trebao bih i ja plivati kraj njega barem pet sati dnevno i davati mu primjer, pa bi i on polako navukao. Ali kad u ovom sportski jadnom i otužnom gradu ne postoji normalan termin za plivanje, tako da ništa ni od toga. Trčat mu se ne da, za kolektivne sportove je preveliki individualac, za individualne nezainteresiran, a na pitanje – što bi pobogu htio trenirati – spremno odgovara: 'Golf'.

I tako se našim vikendima veremo po šumama i gorama u potrazi za skrivenim blagom, globalnoj igri koja se zove Geocaching, na pijemo kolu osim kad je posebna prilika, i jedemo puno juhe nauštrb hrenovki. I čekamo proljeće da nam Daria i Klara srede dječju školu golfa tamo negdje u Blatu. Nakon Tiger Woodsa, Rok Fish JR! Moš mislit, ali lijepo je maštati...

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju