Neki su pokazivali ravnodušnost, neki se energično suprotstavljali i samom spomenu, neki su odobravajuće šutjeli, a neki zastupali tezu da nemaju ništa protiv, ali neka ostanu u svojoj kući i unutar svoja četiri zida. U svom ormaru.
Upravo su ta četiri zida problem. I izlaženje iz ormara je problem.
Jesmo li ikada pomislili za koliko bi ljepote, stihova, filmova, lijepih riječi i sportskih uspjeha ovaj svijet bio osakaćen da nije bilo Pedra Almodovara, Hansa Christiana Andersena, Josephine Baker, Leonarda da Vincija, Michelangela, Fride Kahlo, Martine Navratilove, Platona, Oscara Wildea, Jodie Foster, Arthura Rimbauda i Paula Verlaina? Imamo li snage poreći svu veličanstvenost njihovih talenata i uspješnosti samo zato što su bili drugačije seksualne orijentacije od naše?
Homoseksualnost nije bolest koju može prenijeti neki virus. Ona nije zarazna, protiv nje nema cjepiva.
Homoseksualizam postoji otkada je čovjeka. Kada je ova pojava postala anomalija koje se treba sramiti i čučati u ormaru nije poznato. Kroz povijest, homoseksualizam je proganjan, mučen i zatvaran.
U društvu u kojem je na prvom mjestu nečiji seksualni život, zanemaruju se ostale vrednote. A čovjek ih ima. Ili nema.
Ozbiljni znanstvenici su utvrdili da se homoseksualnost javlja kao prirodni proces ljubavi. Nekima čudne, neprihvatljive, nećudoredne i sablažnjive. Ali, ipak, ljubavi. Homoseksualnost nije bolest koju može prenijeti neki virus. Ona nije zarazna, protiv nje nema cjepiva.
Pokušavali su raznim metodama izliječiti ovu ljubav. O njima je bespredmetno pisati jer nisu uspjeli.
Strah od nepoznatog napravi nas nesigurnima, agresivnima i bez trunke empatije.
Osvrnimo se na naše emocije. Slušamo razne životne savjetnike, gurue koji niču kao gljive, nesretni smo i lovimo posljednje riječi nade i utjehe. Jer, to smo mi. Uzimajući pravo da pripadnici LGBT skupine osjećaju isto, ponovo se pretvaramo u one koji žele odlučivati o drugima. Samo smo promijenili metode.
Imam prijatelja koji je homoseksualac. Pametan, obrazovan, vrijedan. I nesretan. Jer, ne zna što bi drugi mislili. Naslućuje.
Strah od nepoznatog napravi nas nesigurnima, agresivnima i bez trunke empatije. A samo bismo trebali ući u njihove cipele. Na sat, dan. Razmisliti. Pretpostaviti.
Ljudi se boje deklarirati jer nisu spremni na osudu, odbacivanje, stigmatizaciju.
Oni hrabriji stupat će i u ovogodišnjoj Povorci ponosa.
Prva u Hrvatskoj, pod nazivom Gay Pride Zagreb, održana je u Zagrebu 2002. godine. U povorci je sudjelovalo oko 200 ljudi koji su bili izloženi nasilju. Za vrijeme i nakon održavanja povorke ozlijeđene su 32 osobe, od toga nekoliko teže. Vremenom je Zagreb Pride postao tradicionalna manifestacija.
Od danas više nema povratka u tišinu, od danas prestajemo biti nevidljivi. Uzdignute glave koračali smo svjesni svog ljudskog dostojanstva i građanskih prava. Više nikada nećemo biti vreće za iživljavanje i klauni za ismijavanje. -Damir Hršak, na pozornici u parku Zrinjevcu, 2002. godine
Desetak godina kasnije sudjelovalo je više od 10 000 ljudi.
U subotu je nova Povorka ponosa.
Civlizirano društvo podrazumijeva jednaka prava za sve. I jednaku odgovornost.
Ono što civlizacija nije je želja za agresivnošću, ismijavanjem i potreba da nismo različiti. A jesmo.
Različiti smo.
U subotu, budite ponosni.
Bez obzira na kojoj ste strani.
Ne morate biti ispod dugine zastave, ali ne smijete imati ni kamen u ruci.
