"Kućanice!", započinje jedan stari proglas u kampanji protiv ženskog prava glasa, "Čista kuća i dobar dom čine našu djecu sretnijom i zdravijom od bilo kojeg novog zakona. Fleke s tkanine možete čistiti alkoholom, ali nema metode za čišćenje mrlja s reputacije izazvane ljutitom političkom kampanjom."
Pamflet dalje objašnjava zašto ženama ne treba pravo glasa: "Jer 90 % žena to ne želi niti ih je briga, jer je 80 % potencijalnih glasačica u braku pa će samo poništiti ili poduplati mužev glas, jer nije mudro riskirati dobro koje imamo za zlo koje može proizaći." U zaključku stoga, ironično, poziva žene da glasaju protiv svoga prava glasa.
Otkako se u 19. stoljeću na Zapadu proširila ideja da bi i žene trebale moći sudjelovati u donošenju političkih odluka, slijeva i zdesna pljuštala su razna objašnjenja zašto je to loša, gotovo đavolska ideja.
Otkako je Eva pojela jabuku, žene i muškarci nisu jednaki, pa glasanje to neće promijeniti, žene zapravo i ne žele glasati već samo misle kako bi to bilo zabavno, izbori i glasački adrenalin mogli bi oštetiti plod trudnice, pravo glasa ionako neće pomoći ženama u kuhanju i pranju, a udaljit će ih od obitelji i djece te žene time upropaštavaju sve što su im muškarci dali jer ionako već mogu što god požele.
Bizarno je kada pomislimo da nas od ovih pamfleta dijeli tek sto-dvjesto godina, a još bizarnije da smo pravo glasa izborile prije tek 70-ak godina. Naime, 11. kolovoza 1945. godine žene u Jugoslaviji izborile su se za pravo glasa, koje su potom iskoristile na izborima za Ustavotvornu skupštinu u studenom iste godine.
Suprotno pamfletima koji su stoljeće ranije upozoravali da će ženski glas štetiti obiteljskom domu i djeci, plakati 1945. godine pozivali su žene na izbore poručujući im kako je upravo i u njihovim rukama šansa "za sretniju budućnost naše djece".
Žene su svoje pravo izborile, a ne dobile
Premda je pravo glasa za žene potvrđeno još 1941. u prvim dokumentima Vrhovnog štaba NOP odreda Jugoslavije, prvi put iskorišteno je 1945. godine, kada je ukinuta monarhija i proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija, u čiji je Narodni sabor Republike Hrvatske ušlo i šest zastupnica.
Iste godine žene su izborile svoje pravo glasa u Francuskoj, Italiji i Japanu, a tek tijekom idućeg desetljeća i u Portugalu, Argentini, Belgiji, Grčkoj…
Njima u spomen i hvalu, ovo pravo nikad ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Trebamo ga ne samo koristiti, već koristiti da još više unaprijedimo društvo, „za sretniju budućnost naše djece"
Iznenađujuće je da su izborile univerzalno pravo glasa diljem Afrike i Južne Amerike prije nego u nekim razvijenijim zemljama Zapada poput Portugala (1968.), Lihtenštajna (1984.) ili Švicarske (1971. godine, a jedan kanton tek 1991. godine).
Tako je: izborile, a ne dobile, kao što kažu oni koji tvrde da žene upropaštavaju "sve što su im muškarci dali". Valjalo bi češće ponavljati da današnja prava nisu pala iz vedra neba niti su nam ih dali muškarci (koliko vidimo u posljednje vrijeme, mnogo je onih koji bi nam ga najradije oduzeli), već su ga za nas izborile naše bake i prabake uz osude i pogrde, podmetanja i šikaniranja, a često i u krvi, žrtvujući za nas svoje živote.
Njima u spomen i hvalu, ovo pravo nikad ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Trebamo ga ne samo koristiti već i koristiti da još više unaprijedimo društvo, "za sretniju budućnost naše djece" i za unapređivanje ženskog položaja.
Jer, prava jednom stečena lako mogu biti ponovno oduzeta, a previše su muka žene prošle da bi dokazale kako su jednako vrijedne i sposobne kao i muškarci – dokazavši tako ono u čemu su borci protiv ženskog prava glasa ipak bili u pravu: žene mogu što god požele.
