Na četvrti dan veljače obilježava se Svjetski dan borbe protiv raka s ciljem podizanja svijesti o oboljenjima, prevenciji, dijagnosticiranju i liječenju zloćudne bolesti.

Rak je, nakon kardiovaskularnih bolesti, drugi vodeći uzrok smrtnosti u Europskoj uniji. Svake godine dijagnozu raka dobije 3,5 milijuna ljudi, a godišnje od te bolesti umre 1,3 milijuna europskih građana.

Više od jedne trećine slučajeva raka može se spriječiti, dok se druga trećina može izliječiti ako se rano otkrije i pravilno liječi.

Zato je bitno stalno naglašavati važnost prevencije, ranog otkrivanja i liječenja jer se zahvaljujući njima mogu spasiti milijuni života.

Važnosti pregleda, liječenja, kao i podrške posebno su svjesne žene koje svoje priče dijele na stranici "Nismo same". Pokrenula ju je Ivana Kalogjera, a cilj je pružiti podršku ženama koje su malignu bolest pobijedile ili se od nje liječe.

Povodom današnjeg dana prenosimo priču koju je na stranici u siječnju ove godine podijelila Marija Špaleta. U nastavku je pročitajte u cijelosti.

MARIJINA PRIČA

Moja priča započinje sredinom listopada 2020. godine. Bio je sunčan dan, a ja sam naivno krenula pokupiti nalaz. Nije mi bio prvi put da idem na punkciju. Rak dojke imala je moja mama, i to dvaput, pa sam redovito pratila situaciju, jednako tako i moja ginekologica.

Iako sam se svaki put bojala nalaza, ovaj put, zanimljivo, nisam. Nije me zabrinulo ni to što mi je medicinska sestra rekla da pričekam liječnicu. I tako sve do trena dok liječnica nije izgovorila: "Sjednite, molim vas"; i dok nisam čula: "Loši su nalazi. Pripremite se na borbu."

Pričala je još neko vrijeme, no ja je više nisam čula, a suze su padale u tri reda. Znam da sam je na kraju pitala: "Kamo sad trebam ići?"

Dogovorila sam preglede. Moram spomenuti predivnu sestru koja me u 10 minuta naručila na mamografiju, utješila, izašla iz ureda i otpratila me jer uopće nisam znala gdje sam. Slijedile su pretrage, jedna operacija, druga operacija skidanja cijele dojke i rekonstrukcije, pokušaj vađenja jajnih stanica, umjetno uzrokovana menopauza, kemoterapija i tablete koje trenutno uzimam – blokatori hormona.

Neke sam nalaze čekala dulje no što je to bilo predviđeno pa su od moje prve operacije do prvog susreta s onkologom prošla tri mjeseca. Bilo je to prilično izazovno razdoblje s obzirom na to da nisam znala što mi je i kako će sve izgledati.

Svima sam govorila da se stanje u kojem sam se našla može opisati kao PMS na n-tu: osjećaji se miješaju, prelijevaju, ne možeš ih lako uhvatiti, ali svejedno živiš, boriš se, njeguješ se, tražiš pomoć, voliš, raduješ se, smiješ se…

Moj cilj je bio proživjeti i preživjeti (na jednu od te dvije stvari sam imala utjecaj) i dala sam si prostora da izađu emocije koje su trebale izaći u tom trenu, da ne govorim o onima o kojima nisam bila spremna govoriti.

Bila sam uključena u psihoterapiju, još otprije, budući da sam i sama psihoterapeutkinja, pod supervizijom. U tome je bila moja ogromna snaga, osim mog dečka, moje obitelji, prijatelja, kolega i kolegica, te mog psa Pabla koji je pristigao s dijagnozom i bio je dio mog spasa.

Neizmjerno su me doticali nečija pažnja, topao pogled, pomoć u bilo kojem smislu, a bilo je toga mnogo. Karcinom je za mene bio wake up call, poziv na buđenje, iako na teške situacije volim gledati u svjetlu onoga što su mi donijele, čemu su me naučile. Učim više voljeti sebe, birati ono što želim i s kim želim, učim više se opustiti, ne stavljati pred sebe more zahtjeva, pressinga. Jer, važno je plivati u svemu tome nekim svojim ritmom, a ako naiđe val, podići se malo iznad njega.

Većina ljudi će reći da sam hrabra. Možda i jesam bila hrabra, u nekim trenucima svjesnosti, ali ponekad sam i bježala, jer mi je to trebalo, jer je tako bilo lakše. Nakon gotovo godinu dana liječenja, tek sam na pretposljednjoj od 16 kemoterapija priznala – sebi i drugima – da se bojim.

Shvatila sam da je strah prisutan kad izražavam ljutnju, kad imam potrebu jesti određenu hranu i slično. Sve do tada sam na kemoterapiju dolazila tako da bih odmah uzela mobitel i slušalice i gledala seriju „Moderna obitelj“. Smijala sam se i ignorirala gdje se nalazim, s kim sam i što mi se sad događa jer je bilo prestrašno.

Kad sam si napokon priznala strah, skinula sam slušalice i promatrala ljude oko sebe, ali i veselila se jer sam znala da sam blizu kraja. Kraj pak nije donio samo olakšanje, donio je ogromnu tugu koju sam danima izbacivala. Moje tijelo je bilo u "fight modu" i sad je dobilo priliku izbaciti sve ono što dotad nije moglo.

Moja je poruka: kroz sve se može proći, svaka je emocija O.K., u redu je tražiti pomoć, i primiti je, u redu je reći „ne“, kao što je u redu uživati u životu, čak i kad prolazite teške stvari. Ovaj život je samo vaš.

Valentina je imala 21 godinu kad je saznala da ima rak jajnika Valentinina priča: Imala sam 21 godinu kad mi je liječnica rekla "Djevojčice, imaš rak jajnika"

Za kraj, dodajem pjesmu koja je nastala kad sam strah mogla čuti i vidjeti, i spoznati njegovu svrhu.

O strahu

Želim obgrliti strah

Čuvati mu leđa

Čvrsto ga stisnuti za ruku

I reći mu „povedi me“

Otkrij mi nove puteve

Ovaj očito nije za nas

Ne bojim te se.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju