Život nije panično ustajanje na grubi zvuk alarma, jurnjava navrat-nanos kroz zagrebačku gužvu na posao od kojeg imaš grčeve u želucu. Život je puno, puno više od toga…
Niti jedna plaća nije vrijedna zdravlja i osobnog mira. Zato treba otpustiti kočnice i promijeniti način života, iste sekunde kad osjetimo da je postalo preteško.
Taj je korak napravila Mirela Jakuš Fröbe, certificirana fitoterapeutkinja, travarica i uzgajivačica ljekovitog bilja, koju su životne nedaće natjerale da se iz glavnoga grada preseli na selo i život nastavi u maloj drvenoj kući uz rijeku Dobru u Karlovačkoj županiji. Skupila je stvari u dva kofera i nekoliko vrećica, sjela u auto i jednostavno – otišla. Zatvorila je, kaže, vrata jednom zauvijek, da propuh ne povuče, jer od malih nogu zna da propuh ubija.
Budite se, niste rođeni samo da plaćate račune i umrete.
Na tu me odluku potaknuo izuzetno stresan život u Zagrebu. Radila sam posao koji je mogao biti lijep i ugodan da nisam nabasala na eksploatatorski nastrojene poslodavce koji nisu shvaćali balans između privatnog i poslovnog. To me na kraju koštalo zdravlja.
Oboljela sam od dva karcinoma, i to istovremeno dijagnosticiranih. Karcinom cerviksa i karcinom dojke. To je za mene bio ogroman šok, strašna spoznaja i ništa me nije toliko probudilo i pomaknulo s tog mjesta, nego činjenica da sam si to dopustila. Da me samelje stres, započela je Mirela.
Bilo je to najskuplja, ali i najbolja životna škola
Nakon toga je shvatila da većina ljudi živi u Matrix fazi. Uspavani hodamo svijetom u osobnom nezadovoljstvu, a ništa ne poduzimamo. Jedni ne mogu, drugi ne žele, a treći se jednostavno ne usude.
Tako mi jako dođe da ih zgrabim za ramena i prodrmam, kažem - budite se, niste rođeni samo da plaćate račune i umrete. Sve između toga je život u divnim bojama, toliko mogućnosti, toliko smjerova da uhvatite istinski smisao. Tako nam malo zapravo treba.
Njezin je život obojila zdrava promjena koja joj je tako dobro prijala. Na Dobri je izgradila drvenu kućicu od recikliranog materijala i rabljenog namještaja, a ubrzo je otvorila i OPG za uzgoj i preradu ljekovitog bilja. Pokrenula je vlastiti posao, koji zapravo to nije, i tako počela disati punim plućima.
Sretna je i ponosna na život koji je izgradila, ali kroz smijeh nam govori da je ipak najponosnija na interijer svoje kućice.
Velika je ljubiteljica vintage stila, a posebno mode tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Govori nam da se ne iznenadimo ako je ponekad zateknemo kako vuče neki predmet s krupnog otpada, jer stari predmeti imaju dušu, njih su dodirivale nečije vrijedne, radne ruke.
Njezina Vještičja kuhinjica danas je nadaleko poznata. Ondje se kuhaju razne kreme, tinkture, ljekovite masti, šamponi, ulja i drugi pripravci koji imaju vojsku obožavatelja i koji su već pomogli mnogim zaljubljenicima u prirodnu kozmetiku, a sve ih možete naručiti i preko istoimene stranice na Facebooku.
Ljubav prema vrtlarstvu i ljekovitom bilju rodila se zapravo istog onog časa kad sam se rodila i ja. Bez vrtova i bilja bila bih gola ljuštura koja preživljava. Kad slijedite ritam prirode, godišnjih doba, kad uviđate promjene u vegetaciji, kad osjetite ljubav koju biljke vrate na ovaj ili onaj način, tada lakše sami sebe iscjeljujete.
Sve u prirodi kružno teče, i ako nešto nije uspjelo sada, sigurno hoće u sljedećem krugu. Utješno je to, opisala nam je Mirela svoju ljubav prema poslu i prisjetila se onog osjećaja iz djetinjstva kad se slobodno pentrala po susjedovim voćkama, jela plodove prljavim rukama i igrala se u blatu.
Vještičja kuhinjica za vješte žene
Da biste nešto radili dobro, potrebno je dosta vremena. Da biste nešto radili izvrsno, potreban je cijeli život, naglasila nam je Mirela i priznala da je toliko zanesena ljekovitim biljem da je prijatelji ponekad prekinu kad se u društvu pokrene neka rasprava.
Rasprave je, još od pamtivijeka, izazivao i naziv vještičja, koji i danas provocira ljude. Mirela nam govori da to nema nikakve veze sa sirotim ženama iz povijesti koje je Crkva spaljivala nakon praznovjernih optužbi. Pita se: Kako to da se ljude plaše tih žena, a ne onih koji su ih spaljivali?
Da biste nešto radili dobro, potrebno je dosta vremena. Da biste nešto radili izvrsno, potreban je jedan cijeli život.
Šalu na stranu, Vještičja kuhinjica duguje naziv starom, arhaičnom izrazu koji se koristio za opisivanje vještih žena. Žene koje su znale mnoga znanja: od porađanja žena (primalje), preko prikupljanja ljekovitih trava i pomaganja, liječenja ljudi i životinja, pa do prepoznavanja divlje hrane u prirodi i njezine pripreme, objasnila nam je Mirela.
Također, jedna od njezinih prabaka rodom je iz sela Bjelskog podno Kleka. A Klek je poznat kao vještičja planina, pa je svoj brend djelomično i zbog toga tako nazvala, kao svojevrsni omaž svojoj prabaki.
Serbus, Zagrebe
Na pitanje što bi poručila ljudima koji žele promijeniti život iz temelja, a jednostavno ne znaju kako učiniti taj prvi korak, Mirela nam je odgovorila da jednostavno čekamo taj znak, on će sigurno doći ako uistinu želimo takvu promjenu.
Možda je znak ovaj tekst koji upravo čitate! Ne vjerujem u nagovaranja ljudi na nešto, pretjerana objašnjavanja i opisivanja kako će to biti i izgledati, taj transfer grad - selo.
Ljubav prema vrtlarstvu i ljekovitom bilju se rodila zapravo istog onog časa kad sam se rodila i ja.
Svaka će vam priča biti individualna, drukčija. Ne dolaze svi iz istih cipela i s istim shvaćanjima i mogućnostima za start.
I razumijem nedoumicu, razumijem tisuću upitnika kako, kada i gdje. Čitavim tim putem prošla sam i ja. I nikada ni od koga nisam dobila dovoljno dobar odgovor i odgovarajući snažan motiv.
Sve do jednom. Jednog dana shvatite da ste smrtno bolesni ili se dogodi neki drukčiji okidač i pokretač, dinamo u smjeru u kojem ste se do maloprije bojali pokrenuti. jednostavno ćete ustati ili odustati. Ja sam odabrala ipak ustati, zaključila je Mirela uz pozdrav svom Zagrebu:
Serbus, Zagrebe, hvala Ti na gostoprimstvu i iskustvu, no ja volim drugog.
Mlada stočarka Marija uživa u brizi o kravama i, za razliku od vršnjaka, nikad ne bi napustila Slavoniju
