Kada dođe u smjenu, kolegice iz noćne smjene predaju joj sve informacije koje su se dogodile tijekom noći. Jutro počinje tako da pomaže djeci u presvlačenju, jutarnjoj higijeni, poslužuje im doručak, potiče ih na pravilno pranje zubića i radi sve od pletenica do "kikica".
Nakon podjele propisanih terapija priprema materijale za planirane aktivnosti, a ima i dana kada im je ta aktivnost priprema za jedan veliki rođendanski tulum na koju pozovu i djecu iz drugih skupina na druženje.
Nakon užine uglavnom odlazimo na dvorište, a ako nas vrijeme ne služi imamo i terasu na kojoj se djeca mogu igrati. Slijede pripreme za ručak, posluživanje ručka i pripremanje djece na popodnevni odmor. Kada sam uspavala svu djecu imam još malo vremena da napišem svu dokumentaciju i da predam sve važne informacije popodnevnoj smjeni koja ima sličan ritam.
Naravno, uz sve to odvikavamo djecu od pelena, u slučaju hitne medicinske situacije odlazimo s djetetom u bolnicu i na specijalističke preglede, roditeljima dajemo telefonske informacije o djeci, vodimo brigu o njihovoj odjeći i obući, slažemo odjeću u ormare, vodimo brigu o osobnoj higijeni što uključuje kupanje, pranje kose i rezanje noktića, opisuje teta Ivana iz Dječjeg doma u Nazorovoj.
Odgajateljice vode i dokumentaciju o djeci te izrađuju godišnji, mjesečni, tjedni i dnevni plan rada kao i evaluaciju postavljenih ciljeva. U slučaju da je njezina skupina stavljena u izolaciju, Ivana sve to radi u zaštitnom odjelu s vizirom i maskom na licu.
Uglavnom, imamo pune ruke posla. Uz sve te poslove nalazimo vremena za emocionalnu podršku djecu u njihovim poteškoćama.
Mislim da je važno osvijestiti da se naša uloga ne sastoji u zadovoljavanju želja djece, već u stvaranju uvjeta za zadovoljavanje njihovih potreba. To znači da moram znati kako razlikovati djetetovu želju od njegove psihološke potrebe i znati kada i kako reći 'ne, ne može' i biti ustrajna u postavljenim pravilima i granicama, što nije baš uvijek jednostavno - ponekad je želja ujedno i potreba, ističe.
Nije joj lako opisati radno mjesta odgajatelja u Nazorovoj jer se, kako kaže, nalaze u "sivoj zovi": negdje između odgajatelja i roditelja. Rade u institucijskom kontekstu pa su strogo gledano odgajatelji, odnosno osiguravaju uvjete za one aktivnosti koje su u najboljem interesu za djecu, vode dokumentaciju i evidenciju o djetetovom razvoju te planiraju program rada. Međutim, ulaze i u uloge koje obično ispunjavaju članovi obitelji: postavljaju pravila i granice, saslušaju ih i razgovaraju s njima o njihovim problemima te im osiguravaju osjećaj pripadnosti.
S obzirom na to da se radi o ustanovi u kojoj pružamo 24-satnu skrb o djeci, obavljamo sve poslove koje u drugim okolnostima obavljaju roditelji kao što je pratnja djece na preglede, njega djece i dok su bolesna, briga o higijeni te usvajanje osnovnih životno-praktičnih aktivnosti. Razlika između poslova 'vrtićkog' i 'domskog' odgajatelja jako je velika i na tu nas razliku visoko obrazovanje nije dostatno pripremilo, kaže.
Teška i potresna dječja pitanja
Tijekom studija nije razmišljala o mogućnosti rada u Domu s obzirom na to da taj aspekt odgojiteljskog rada nije toliko obuhvaćen studijskim programom, što Ivana navodi kao velik nedostatak odgajateljskog obrazovanja. Iako je završila diplomski studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, u radu se mora osloniti na stjecanje znanja kroz vlastito iskustvo kao i savjete iskusnijih kolegica.
Naime, teorijska podloga dana iz domske pedagogije je u najboljem slučaju izuzetno štura.
Kada mi je posao u Nazorovoj bio ponuđen, oduševila me ideja da ću stvarno moći pomoći djeci kojoj to uistinu potrebno. Osjećala sam da bih na ovom radnom mjestu mogla dati vlastiti doprinos društvu za jedan 'malo' bolji svijet. Kako sam oduvijek imala velik interes prema radu s djecom iz marginaliziranih skupina koja su 'nevidljiva' u društvu, odluka je bila laka, govori.
U njezinoj skupini trenutačno boravi sedmero djece, ali taj broj u izvanrednim okolnostima može biti i do desetero djece. Za uobičajene vrtićke skupine sedmero djece izgleda kao mala skupina, međutim valja imati na umu da se psihičko, emocionalno i zdravstveno stanje uvelike razlikuju od djece koje pohađaju redovan vrtićki program. Djeca imaju grupne aktivnosti ali svakom djetetu se pristupa individualno u skladu s njegovim potrebama.
U radu stavljam velik naglasak na usvajanje rutine održavanja osobne higijene i poticanja samostalnosti u svakodnevnim radnjama, kao bi bili stvoreni uvjeti u kojima će dijete moći zadovoljiti svoje potrebe.
Raditi s djecom koja odrastaju u domu zahtjevno je i izazovno. Naime, djeca koja ulaze u sustav imaju specifične potrebe, češće pokazuju probleme u ponašanju, povlače se u sebe i imaju slabije razvijene socijalne kompetencije te neka imaju i određene zdravstvene i razvojne poremećaje.
Svako naše dijete ima i posebne emocionalne potrebe pa im je jednostavno potrebno više pažnje. Mi se trudimo izići u susret tim potrebama, međutim činjenica je da je sustav preopterećen i da je dom nadmašio sve svoje kapacitete. Uz svu našu dobru volju i podršku, dom i institucija ne mogu zamijeniti obitelj i ne mogu pružiti djetetu potrebnu emocionalnu sigurnost i stabilnost koju može pružiti topli obiteljski dom.
Teško je naći adekvatan odgovor na teška i potresna dječja pitanja na koja je općenito teško naći odgovor, govori.
Epidemiološka situacija je sve dodatno otežala pa su se morali prilagoditi novim situacijama kao što je nošenje zaštitne opreme, briga o zaraženoj djeci i česte promjene u rasporedu. Na vrh svega toga potresi su dodano traumatizirali djecu i postavili pred odgajatelje do sada neviđene izazove u radu s djecom.
Najizazovnije je neočekivane situacije dočekati spremno i staloženo, moramo biti snalažljivi u svim okolnostima, ističe.
Svako dijete u domu ima svoju skupinu, svoje matične odgajatelje i dnevni boravak gdje provode većinu vremena - tu se igraju, slave rođendane, postavljaju božićne ukrase i sve između. Djeca imaju svoje ormariće u kojima su njihove cipelice, papuče, jakne i osobne stvari, a u spavaonicama svako ima svoj krevetić.
Mi se trudimo da svakodnevica djece bude raznolika te da im pružamo čim više aktivnosti u domu i izvan doma, što je za vrijeme pandemije dosta zahtjevno. Dan provode igrajući se u dnevnim boravcima ili na dvorištu, a kad god je to moguće vodimo ih u zoološki vrt ili na neku kazališnu predstavu te odlazimo u šetnje, opisuje. U dječjem domu Zagreb djeca imaju organizirana i ljetovanja i zimovanja. Ona djeca koja su uključena u program rane intervencije imaju redovite terapije i vježbe kod logopeda, edukacijskog rehabilitatora, fizioterapeuta ili radnog terapeuta.
No, bez obzira na sve naše napore, djeca se uvijek i iznova vraćaju na pitanje 'Teta, kada ću ići doma?'. Ja, kao odgajateljica pokušavam olakšati tako da im kroz razgovor i raznolike aktivnosti uljepšam i ispunim dan, međutim nema te aktivnosti koja djeci mogla može nadomjestiti ljubav roditelja ili skrbnika ili osjećaja pripadnosti stabilnoj i funkcionalnoj obiteljskoj zajednici, kaže.
"Najljepše je kada se s velikim osmijehom mogu pozdraviti s djetetom"
Kada je tek počela raditi u domu u Nazorovoj, Ivani se znalo dogoditi da se posebno veže za neku djecu.
Mislim da je to razumljivo, u ljudskoj je prirodi ta potreba da pomažemo drugima pa kad svjedočite kako jedno dijete pati onda stvarno pokušate napraviti sve da ublažite tu (emocionalnu) bol. Bila sam neiskusna pa sam se, naravno previše vezala i nisam mogla naći ravnotežu između mojih mogućnosti na radnom mjestu odgajatelja i velike želje za pomaganjem drugog bića.
Međutim, iskustvo mi je pokazalo da pretjerana privrženost i emocionalno vezivanje nije dobro niti za dijete niti za mene osobno. Naravno da je važno s djecom razviti blizak odnos i povjerenje ali ja sam na kraju krajeva samo jedna od osoba koja prolazi kroz njihove živote prije odlaska u obitelj, ili u gorem slučaju u sljedeću ustanovu. Shvaćanje mene kao jedne neutralne osobe u njihovim životima koja se privremeno brine za njih je za njihovu dobrobit, kako bi se izbjeglo da im odvajanje i od nas bude traumatično, objašnjava.
Uz to što je dom pretrpan, mnoge stvari bi se trebale poboljšati i promijeniti, kao što je nedovoljan broj udomiteljskih obitelji i dugotrajni sudski procesi lišenja prava na roditeljsku skrb.
Roditeljima koji ne ulažu trud da svoje nefunkcionalne obitelji pretvore u funkcionalne daje se previše šansa, dok dijete samo čeka u domu.
Čini se kao da su prava roditelja u nekim slučajima veća od prava djeteta i njegove dobrobiti.
Očito je da sustav ne drži ritam s potrebama društva i da je potrebna temeljita reforma sustava za socijalnu skrb. Na primjer, jedan od problema sustava je činjenica da ako nas roditelj telefonski kontaktira samo jednom u šest mjeseci kako bi dobio informacije o svojem djetetu sustav to prepoznaje kao dovoljnu roditeljsku skrb koja onda prijeći udomljavanju tog djeteta. Stoga ona djeca koje se roditelji sjete dva puta u godinu dana nemaju mogućnost postati dio neke obitelji. Dom za djecu ne bi trebao služiti kao dugoročno rješenje ili stalan smještaj, već samo prijelazna stanica od odvajanja iz obitelji do nalaženja najboljeg rješenja, što nažalost u praksi nije slučaj, istaknula je.
Najizazovniji dio njezina posla jest suočiti se s činjenicom da jednostavno ne može toj djeci dati sve ono što njima nedostaje.
Njima fali ljubavi, pažnje i osjećaja da su voljena i željena. Zbog toga što je njihov dan sastavljen od naše tri smjene i žive u skupinama s drugom djecom kojoj je jednako tako potrebna ta pažnja to je jednostavno nemoguće postići. Često preispitujem sebe i dvoumim se jesam li taj dan uspjela doprinijeti njihovoj sreći.
Međutim, pojedinac ne može promijeniti probleme koji su ukorijenjeni u sustavu. U ovim institucijskim uvjetima nemoguće je omogućiti život u okruženju obiteljskog tipa, što je inače zajamčeno Konvencijom o pravima djeteta.
Najljepši dio mog posla je definitivno kada nam djeca odlaze iz doma u udomiteljske ili posvojiteljske obitelji i kada se s velikim osmjehom mogu pozdraviti s djetetom i zaželjeti mu da se više nikada ne susrećemo u ovim okolnostima. Bilo bi mi draže da češće možemo gledati 'našu' djecu kako kreću dalje u svoj život s puno boljom šansom za neku ljepšu budućnost, kaže teta Ivana iz Dječjeg doma Zagreb.
